Iako je danas 80 godišmnji Dragoljub Blagojević, tada imao samo 20-ak mjeseci, slika kuće ostala je u sjećanju. Ono i još jedna fotorgrafija, uz vješto ispisane redove novinarskog izvještaja doveli su ga korijenima.

 
"Imam sliku i nešto u podsvijesti imam da li je to stvarno ili to iz nekog filma ili knjige koju sam do tada pročitao je niska kuća do nje vinograd, salaš grožđa i željeznička pruga, tog detalja ne mogu reći da se sjećam da je moja kuća bila, ali taj mi je detalj bio", priča Dragoljub Blagojević.
 
U pokolju je izgubio majku. Ne zna kako je dospio u logora Gradiška, ali iz njega odlazi u muslimansku porodicu i postaje Omer. Poslije u domove, što pamti kao najteži period živozta. 

"To je period mog odrastanja u domovima u kojima sam proveo 18 i po godina, u Tešnju od 48 do 56 a u Doboju od 56 do 61 godine. Taj period sam bio i Dragoljub i Omer i opet Dragoljib". ističe Dragoljub Blagojević.
 
U vojsku je otišao kao Omer, vratio se kao Dragoljub. Sjećanje o pripadnosti dvije decenije nije se dalo otrgnuti.
 
"Jednostavno bio sam u sredini gdje nije se isticalo ko je koje vjere, tako da ja, a praktično koje si vjere koje si nacinalnosti Srbin, jednostavno nisam, da li je to neki predosjećaj bio ili nije, uglavnom u dokumentima piše Sinanović Omer Srbin", naglasava Dragoljub Blagojević.
 
Dokumente koji svjedoče neobičnoj životnoj priči i danas čuva. Među njima je fotografija pored vlastitog spomenika. Podigao mu ga je otac, misleći da je stradao u pokolju. Uz fotografije roditelja, isječke iz novina je i ona o uručivanja rješenja po kojem više nije Omer, nego Dragoljub. 

Najljepše životne trenutke je priča nam, doživio kao Dragoljub, a mir je postigao kada je svoju priču pretočio u materijal za knjigu koju želi da ostavi pokoljenjima.

"Tako da ja sam na kraju krajeva srećan čovjek. Ima sve, imam djecu hvala Bogu, oni svoju djecu, imamo skromne uslove za život tako da to mi daje što kaže najrećniji sam sada čovjek na svijetu", ističe Blagojević.