Prenosimo riječi muškarca iz Laktaša koji se već 33 dana bori sa koronom, i koji i u ovim teškim momentima i dalje uči, savlađuje životne lekcije.
Šaljemo podršku svima koji su u ovom trenutku smješteni u UKC RS, i biju najteže bitke, a i onima koji daju sve od sebe da spase živote.
"Već 33 dana ležim na UKC RS i borim se za život od posljedica Covid 19.
Šansa da preživim bila je 1%.
Oduvijek sam bio samostalan i bez potrebe za bilo kakvom vrstom pomoći. Spreman da svakom pomognem u bilo kom trenutku. Međutim…suočio sam se sa novim stvarima u životu.
Strah. Bol. Nemoć…
Zbog stanja u kom sam dovezen u UKC RS odmah sam prebačen u sobu 7, Klinike za intezivnu njegu.
Monitori… Aparati… Čudni zvukovi. Šok.
Tu noć kada je bilo očigledno da neću preživjeti moja supruga (inače, ona radi u UKC) je ustala i okupila sve ljekare, kolege i tražila pomoć. U 12 sati noću je pronašla lijek koji bi možda mogao zaustaviti bar na tren progresiju bolesti. Čini mi se da je oko 16 ljekara i osoblja, jako mladih ljudi, radilo na intenzivnoj.
Odmah je krenula akcija spašavanja. "Niv maska"- ne daj Bože nikom!
Svaki pacijent koji se nalazio na intenzivnoj imao je isti tretman bez privilegija.
"Na prvu… Mladi ljekari. Sestre mlade, naizgled neiskusne. Nesigurnost. Gdje su doktori, kad oni dolaze?… Spavaju sigurno…", morilo me hiljadu misli.
Međutim – preokret!
Ti mladi ljudi, stručni bore se za svaki život 24 sata, i ne odustaju ni od koga. Bude te… Podižu… Tjeraju te i bodre svi. Njih 16. Ne daju ti da umreš.
Shvatiš kakav si loš čovjek bio, ponizio si ih, nisi im vjerovao.
Prilaze tiho… Pitaju za porodicu. Daju instrukcije, intubiraju, ne izlaze iz sale, 14 sati im traje radni dan.
Tada sam shvatio da sam loš čovjek. Lijen, nezainteresovan. Ali ova priča me mijenja.
Zašto sam loš čovjek?
Zato što godinama pijem kafu sa ljudima koji u ovim momentima nisu nazvali moju suprugu, dali joj riječ podrške. Od njih se moglo čuti: "Šta čujem, od Raše nema ništa, gotov je?" Zaboravio sam na "obične ljude", na komšije. Na brata. "Ljubi brat u znojav vrat".
Nisam imao dva minuta da stanem sa njima. Daj kuću, daj auto, daj "selfi" sa Jahorine. Daj! Daj! Tako sam postao loš čovjek.
A onda su se pojavili dobri ljudi. Moja braća koju sam zaboravio. Komšije. Prijatelji. Skočili na noge, bodrili moju suprugu, bili uz nju. Bodrili mene. Sa suzama u očima dali mi novu snagu zbog koje ću i sutra da se borim. Sa mnom su prijatelji. Svaka podrška, svako slovo ogromnu energiju daje.
Vidio sam mnogo dobre ljude. Borce. Stručne. Nadu našeg zdravstvenog sistema.
Ja sutra "boksam" 33. dan. Nema straha. Samo realnost.
Oni su uz mene i dalje. Ne odustaju iako je bolest progresivna i nema poboljšanja.
U bolnicu sam ušao "kao bik" – 125 kg. Sad imam 80. Jedem isključivo bolničku hranu.
Ne dam nikom da mi jabuku donese jer vjerujem ovim ljudima!
Da li ću preživjeti ili ne? Do Gospoda je…
Vi ste sve učinili ali ono što me diže iz pepela je da nema straha. Samo mir i spokoj.
Grešan sam. Zatražio iskren oprost.
Hvala mojoj staroj majci što strepi danima. Hvala mojoj djeci koja čekaju svog "kocku". Hvala mojoj supruzi koja je uz mene 24 sata, i ne dozvoljava da baš pelene nosim, koja me hrani, čuva i podiže.
Hvala timu UKC, soba 7, Klinika intenzivne njege. Hvala "Kovid abdominali" požrtvovanim sestrama.Timu ljekara. Pomoćnim radnicima. Vi ste ušli u legendu!
Poštovanje prof. Dr Peđi Kovačeviću i njegovom timu spasioca.
Mi vam dugujemo beskrajno!
I na kraju imam jednu želju. Praštajte braćo. Okupite se. Volite se. Samo nikad ne zaboravite da ste ljudi. Botovi…Preletači… Političari, biznismeni… To su samo uloge. Suština je da se okupimo oko Hrista. Da praštamo i volimo. Toliko malo treba.
Već za 15 minuta krećem u novu borbu. Ruke gore i da odboksamo još jednu rundu! Živjeli! Volim vas!"
Mr Rašljić Zoran, direktor Centra za analizu i upravljanje krizama.
