Prema podacima MMF-a, BDP po stanovniku je u 2013. iznosio oko 79.000 dolara, što njihovu ekonomiju po tom parametru svrstava na treće mjesto, odmah iza Katara i Luksemburga.

Kako uspeti bez ičega?

Singapur je šezdesetih bio vrlo siromašna zemlja, s vrlo malim izgledima za uspjeh.

Sa 1,6 miliona stanovnika, bez ikakvih prirodnih resursa, živjeli su od nešto malo trgovine i prihoda od britanskih vojnih baza. Nisu imali razvijenu industriju, znanje, ali ni sopstveni kapital, kojim bi pokrenuli razvoj.

Singapur je više od 130 godina bio britanska kolonija, a punu nezavisnost dobija 1965. za vrijeme premijera Li Guangdžaoa, koji je tvorac njihovog ekonomskog čuda i jedan od najvećih vizionara i stratega u istoriji, piše Investitor.me.

U prvoj fazi prioritet im je bio razvoj industrije, čijim proizvodima bi se na domaćem tržištu zamijenili oni iz uvoza i kako bi se smanjila zavisnost ekonomije od trgovine. Uspostavljene su razne agencije kojima je zadatak bio podsticanje ekonomskog razvoja zemlje.

Kako bi stvorili industriju već 1961. godine počinje izgradnja industrijske zone Jurong. Investitore su u zonu privukli poreskim olakšicama i pravnom zaštitom kapitala, a kako je bila udaljena od stambenih područja, država je izgradila i jeftine stanove za radnike.

Iako su mnogi tada bili skeptični, već 1963. u zoni su proradile 24 fabrike. Pet godina kasnije, na oko 15 kvadratnih kilometara zone radile su 153 fabrike, a još 46 je bilo u izgradnji.

Rast BDP-a od ’60 do ’64 bio je preko pet odsto godišnje. Povoljna poslovna klima privukla investitore i izbrisala nezaposlenost.

U idućoj fazi, krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih, nastavlja se razvoj industrije, ali se naglasak stavlja na izvoz. Jedan od osnovnih ciljeva u tom razdoblju bilo je smanjenje nezaposlenosti (koja je tada iznosila 10%), a glavni izazov u tom smislu bilo je povlačenje britanskih vojnih baza, koje su indirektno zapošljavale 40.000 ljudi.

Povoljna poslovna klima u zemlji nastavila je da privlači investitore iz celog svijeta (najviše iz Japana i SAD-a) i nastavlja razvoj industrije, ali sada već i finansijskog sektora. Država krajem šezdesetih godina osniva Jurong taun korporejšen, kompanije, kojoj je osnovni cilj davanje potpore razvoju ekonomije. Već početkom osamdesetih se okreću najnovijim tehnologijama.

Nakon što su izgradili infrastrukturu, razvili industriju i dosegnuli minimalne stope nezaposlenosti, osamdesetih godina se okreću uvođenju viših nivoa tehnologije i poboljšanju kvaliteta radne snage kroz razne obrazovne programe.

Vlada podstiče automatizaciju radnih procesa i uvođenje računara. Što se tiče investicija, od radno intenzivnih industrija okreću se proizvodnjama sa visokom dodatnom vrijednošću koje se temelje na znanju.

U prvoj polovini osamdesetih dodatna vrijednost po radniku u proizvodnji raste sa 18.400 na 27.000 dolara, a prosječan rast BDP-a iznosi 7,7 odsto godišnje.

Dok su sedamdesetih glavni izvozni proizvodi Singapura bili tkanine, odjeća i osnovna elektronika, već do devedesetih se razvija farmaceutska industrija, proizvodnja mikročipova, avio-industrija itd.

Singapur je danas visokorazvijena tržišna ekonomija, sa visokim nivoom sigurnosti za investitore i bez korupcije.

Prilično su otporni, pa je u jeku svjetske ekonomske krize njihova ekonomija 2009. pala za samo 0,6 odsto, da bi već iduće godine porasla za 15 odsto.