Dječak ubica je juče tokom četvorosatnog ispitivanja ispričao da je na ideju da ubija u svojoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu dobio kada je gledao dokumentarni film u kojem se pominjalo masovno ubistvo.
Potom je na internetu pretraživao pojmove na temu pucnjava i ubistava, i analizirao šta su pucači radili i gdje su, uslovno rečeno, “griješili”.
Ipak, očigledno je da će se još dugo slagati mozaik motiva dječaka ubice da kobnog majskog jutra ubije devetoro đaka i čuvara škole. Tokom jučerašnjeg ispitivanja nije mogao da konkretno objasni zašto se odlučio na stravičan zločin, osim tvrdnje da je imao loša osjećanja prema vršnjacima.
Mnogi njegovi odgovori su samo otvorili nova pitanja i nove mučne dileme o masovnom ubistvu kakvo nije zabilježeno u istoriji svijeta, pogotovo od ruke 13-godišnjeg djeteta. Iako je juče po prvi put prikazao neke emocije, svjedočenje dječaka ubice će biti stavljeno pod lupu istinitosti, jer se neposredno poslije ubistava ponašao potpuno drugačije: hladno, distancirano, bez osjećanja kajanja ili povezanosti sa ocem, majkom, sestricom.
„Juče je izjavio je da se kaje. Nije želio da vidi slike drugova koje je ubio i u objašnjenju je rekao da mu je neprijatno“, kaže izvor Blica.
Govoreći o porodičnim odnosima, dječak ubica je tokom svjedočenja naveo da posebna pravila u kući nisu postojala. Nije bilo kažnjavanja, osim “blage kazne oduzimanja telefona”. Od njega i sestre se očekivalo da budu fini i kulturni.
Odnos sa ocem opisao je kao dobar, a za majku rekao da je brižna, saosjećajna, pametna i dobra. Ustvrdio je da su se roditelji lijepo slagali i da mu sada nedostaju otac, majka, sestra, pas i ujak.
Toksična video igra
Dječak ubica je ispričao i da je igrao popularnu video igru “Valorant”, takozvanu “pucačinu” u kojoj timovi od petoro igrača napadaju jedni druge. Riječ je o donekle kontroverznoj igri zbog svoje zajednice koja se smatra najtoksičnijom na svijetu.
Istraživanja su pokazala da je čak 80 odsto svih igrača “Valoranta” u nekom trenutku igranja doživjelo onlajn zlostavljanje od svojih saigrača. Pod toksičnošću se u ovom kontekstu smatraju verbalno uznemiravanje, psovke i prijetnje smrću, ali i blaža negativna ponašanja poput namjernog gubljenja ili napuštanja mečeva.
Uprkos tome, u dosadašnjem toku istraživanja motiva dječaka ubice još nema čvršće povezanosti između igranja ove video igre sa planiranjem i izvršenjem masovnog ubistva u “Ribnikaru”.
„Ne poznajem te (osobe) sa kojima sam igrao“, rekao je dječak ubica tokom ispitivanja.
Početak: Mjesec dana uoči ubistva
Prema saznanjima Blica, dječak ubica je svjedočio da je na ideju da ubija u “Ribnikaru” došao mjesec dana prije zločina, gledajući već pomenuti dokumentarni film. Plan je pravio između dvije i tri nedjelje.
Isprva je sastavio kraći spisak đaka koje je namjeravao da ubije, ali ga je naposljetku produžio sa više imena. Tvrdi da je, navodno, listu sastavljao “tako da je više razmišljao koga ne bi pogodio”.
Dječak ubica je ustvrdio da mu “nije bilo lako da dođe do oružja”. Sef s pištoljem je bio postavljen veoma visoko, skoro pri plafonu, a morao je da sazna i šifru za otključavanje.
„Kad ga je tata otključavao video sam da je šifra 637“, objasnio je dječak ubica kako je došao do oružja.
Dječak ubica je u iskazu potvrdio da njegov otac voli oružje i da ga je vodio u streljanu. Ipak, rekao je da mu prvi kontakt s oružjem nije omogućio otac, već instruktor u streljani. Opisao ga je kao mršavog, sijedog, kratke kose i srednjih godina. Obučavao ga je na pištolju “glok”, a povremeno je bilo i drugih instruktora čija imena ni ne zna.
Očevo oružje je prvi put uzeo iz sefa nekoliko dana prije 1. maja. Isprobao je “zbrojovku” iz koje je kasnije kobnog dana i pucao. Zapaljive koktele, koje je takođe ponio u školu, napravio je sam u kućnom toaletu. Kupio je etanol u apoteci i napunio flaše, a za fitilj iscijepao svoju majicu.
Prema saznanjima, dječak ubica je potvrdio da je uoči ubistva pretraživao internet o kaznama koje bi mogao da dobije kad počini zločin. Očekivao je da će dobiti “nekakvu kaznu” i zbog toga se premišljao da li da sprovede plan. Nažalost, nije odustao.
Kobni dan masakra: Nije primjetio krv?!
Dječak ubica tvrdi da je definitivnu odluku da ipak ide da ubija donio kobnog 3. maja. Repetirao je očev pištolj već u stanu, a imao je četiri okvira sa po 18 metaka.
Isprva je bio u dvorištu škole, gdje ga je primjetio čuvar i rekao mu da uđe u školu. Dječak tvrdi da se tada uplašio da će ga čuvar razotkriti i da se na momenat pokolebao, da je poželio da pozove majku i odustane. Ipak je zapucao, a školski čuvar je bio njegova prva žrtva.
Poslije čuvara je ubio devetoro đaka, najprije u holu škole, a potom u učinioci. Tvrdi da se jasno sjeća svega iz hola i na koga je pucao, ali da u učionici “nikoga nije prepoznao” i da – nije primjetio krv?!
“Moja budućnost neće biti normalna”
Poslije ubistva je razoružao sam sebe i prijavio se policiji putem telefonskog poziva. To je nekarakterističan potez za masovne ubice u školama koji mahom izvršavaju samoubistvo poslije zločina ili ginu u obračunu sa policijom.
„Pozvao sam policiju i predao se jer sam se u trenutku uplašio da me neko ne ubije zbog onog što sam uradio“, rekao je dječak ubica prilikom svjedočenja.
Svoju budućnost sada ne zna, ali zna da neće biti normalna. Kaže da ne zna ni za roditelje, ali i za njih isto misli da neće imati normalnu budućnost.
.webp)
