„Ubio sam ženu svoju. Ženu koju sam volio najviše na svijetu. S kojom imam sina, kojeg nisam vidio od 2016. godine. Djelo je izvršeno tako što sam ja aktivirao ručnu bombu i nažalost ja sam preživio, a ona je poginula“, priča za Dosije Dalibor Gavrić, osuđen za ubistvo.

„Osuđen sam na tri i po godine zatvora zbog nedozvoljenog prometa opojnih droga. Ovdje sam od 24.02, a do tada sam bio u bjekstu tri i po godine u Njemačkoj, tamo sam i uhapšen“, rekao je David Maslić, osuđen za nedozvoljen promet opojnih droga.

„Djelo je ratni zločin iz 1992. godine. Od 16. maja 2013. sam u zatvoru“, priča Semir Alugić, osuđen za ratne zločine.

„Ja sam ovdje zbog krivičnog djela ratni zločin. Ovdje sam godinu i po dana u ovom zavodu, a prije toga sam bio u Hrvatskoj“, rekao nam je jedan osuđenik

Kaznu za krivična djela za koja imaju presude  ova četiri osuđenika trenutno služe iza rešetaka Kazneno-popravnog zavoda na Tunjicama. Stali su pred kameru Dosijea, otvoreno govoreći o svom životu, odlukama, ciljevima, ali i kajanju. 

Dalibor Gavrić osuđen je za ubistvo. On je u okolini Prnjavora 2016. godine bombom raznio nevjenčanu suprugu i sebe. Dvadesetčetvorogodišnja žena povredama je podlegla na licu mjesta. Dalibor je preživio. Kaže, nažalost. Ostao je stopostotni invalid, noga mu je zbog teških povreda amputirana. Bez majke je ostao njegov tada četvorogodišnji sin. 

 „Znam samo da ne bi nikom želio da se slično nešto desi. Ja sam u suštini ostavio siroče, dijete koje nema ni oca ni majku. Ne znam kako bih ja to vama objasnio, razumijete šat hoću reći. To me najviše jede. A ovo što se tiče izdražavanj kazne, to mi je najmanji problem, moji zadravstveni problemi, to mi uopšte nije problem. Te neke stvari, i djeca iz prethodnog fana, tako neki datumi su mi katastrofalni, to teško podnosim, u suštini, tako mora biti“, priča osuđenik Dalibor Gavrić.

Osuđen je na sedam i po godina zatvorske kazne. Prvih nekoliko proveo je na liječenju i u zatvoru u Foči. Ostatak će u KPZ-u Banjaluka. Čim vidi vrata ove ustanove, kaže, zna gdje će prvo. Onima koji mu nakon svega ipak nisu okrenuli leđa. To su majka, otac, brat i sestra. Nada se, kaže, da će nekad stupiti u kontakt i sa sinom. 

„Porodica je na prvom mjestu. Čovjek dok nešto ne izgubi ne zna šta ima, a ja sam izgubio dosta toga“, kaže Gavrić.

U istom zatvoru iste dane provodi i David Maslić. Tu je završio zbog prodaje drogr. Nakon što je uspio pobjeći od lica pravde, doživljava saobraćajnu nesreću u Njemačkoj, a s obzirom na to da je bio na Interpolovoj potjernici, policiji nije bilo teško otkriti njegov identitet i deportovati ga nazad u BiH. Tačnije iza rešetaka. 

 „Bio sam osuđen prije ovoga za organizovani kriminal i odležao sam ovdje tri godine istrage i ostatak u Foči. Isto za nedozvoljeni promet opojnih droga, ako vođa..Kad sam odležao, nemogućnost dobianja posla, nemogućnost svega, ispala mi je prilika odradim nešto, nisam dobor odradio, pao sam. Pobjegao sam za Njemačku, tamo sam otvorio građevinsku firmu i orjentisao se na pošten život. Tri i po godine sam bio tamo, umre mi žena, iamo sam saobraćajni udes idući sa sahrane. Na rutinskoj kontroli sam uhapšen. Kriminalcima je samo lagodan život od danas do sutra i to je to. Na kraju robija“, ispriačo nam je David mMaslić, osuđen za promet opojnim drogama.

Godinama u isto dio neba iznad KPZ-a gleda i Semir Alugić. Tu je zbog ratnog zločina počinjenog u proteklom odbrambeno-otadžbinskom ratu u mjestu Kozarac kod Prijedora. Tereti se za ubistvo dvije osobe. Osuđen je na 12 godina zatvora. Većinu je do sada pregurao, kaže da je sada potpuno drugi čovjek, a nepune tri koliko mu je preostalo, kaže, lako će preživjeti. 

 „Ubijena su dva čovjeka u Kozarcu, ja sam bio u toj grupi nesretnim slučajem, međutim, osudilo nas je sve, bez obzora što nismo bili tu na licu mjesta, bili smo u toj grupi. Tako da su neki ljudi štiteći sebe, svaljivali na neke druge druge. Ne mogu reći, ne osjećam se krivim. Ja sam dobio zatvora godinu, dvije, znao sam za to, znao sam i ko je počinio to, ali nije se moglo ni reći, ni smjelo, kako da ja kažem gdje je neko nekog ubio. Rat je, moja djeca idu u školu u Republici Srpskoj. Šutio sam dok nije došlo da su meni ljudi rekli 'pa to si ti napravio'.Ali eto, ima dragi Bog, život ide dalje, evo ja sam robiju skoro odležao, moja djeca žene se, uadju, sve ide redovnim putem“, govori Semir Alugić.

Pred kameru ATV-a je stao, želio je ispričati svoju stranu priču i olakšati dušu jasno govoreći da nije kriv. Ali identiten nije želio otkriti. I njemu se na teret stavlja ratni zločin počinjen na Manjači. Osudilo ga je hrvatsko pravosuđe, za nešto što, tvrdi, nije počinio. 

 „Ja sam osuđen u Hrvatskoj za ratni zločin po njima počinjen na Manjači, dakle, Manjača se nalazi u Republici Srpskoj. Ja sam Banjalučanin, tu sam rođen, tu sam odrastao, otišao u vojnu gimnaziju i posato oficir nakon završena dva fakulteta u Zagrebu, i tamo sam službovao preko 20 godina. Nakon izbijanja ovog rata ja sam prešao, zajedno sa svojom jedinicom, u Sarajevo a zatim dobio prekomandu u Banjaluku. U Banjaluci dobijem naredbu da budem u jednoj ulozi u logoru ratnih zarobljenika na Manjači. Zbog tog gore boravka, našlo se pet hrvatskih branitelja koji su zarobljeni na Bijelom brdu kod Dervente i oni su dovedeni na Manjaču kao ratni zarobljenici gdje su bili samo sedam dana i otišli su u razmjenu. Oni su se našli da mene okrive da sam ih ja lično ispitivao, da sam ih maltretirao, da sam naređivao policajcima da ih maltretiraju, što ne stoji, naravno. Ali šta možemo, tako su pripremljeni ti svjedoci i ja sam osuđen“, kaže ovaj osuđenik.

Svakodnevnu komunikaciju sa zatvorenicima, kojih je u KPZ-u trenutno više od 200, ima kriminolog Milan Jakovljević. Objašnjava da je fokus njegovog posla, ali i čitavog tima u ustanovi, da kroz razgovor i komunikaciju osuđena lica pripreme na izlazak na slobodu, kako krivično djelo ne bi ponovili. Za svakog ponaosob se planira poseban program rada i intenzitet. 

„Pema svima postupam profesionalno i objektivno, koliko god mogu, da čovjek ne unosi tu neke emocije. Bitno je biti objektivan jer oni to onda znaju da cijene. Koliko će to sotaviti traga i promijeniti mišljenje ljudi, to je individualno. Ali mi , govorim iz svog ugla i ugla svojih kolega, gledamo da primjetimo gdje se vidi neka promjena, gdje je moguće pomoći čovjeku. Trudimo se da uložimo još više napora da se tom čovjeku pomogne, da mu se da vjetar u leđa, da se porodični kontakti ne pokidaju. Dajemo savjete kako kad izađu na slobodu, kako da postupaju da ne dođu u iskušenje da opet učine krivično djelo. Očekivati je od nekih ljudi da će se uvijek vraćati, prešlo im je to u naviku, da čine krivična djela, to je postao njihov stil života“, rekao je Milan Jakovljević, kriminolog u KPZ-u.

„Pod broj je mir, da nema pobuna, bjekstva, ipak je ovo ustanova od posebnog značaja gdje je skoncentrisan veliki broj ljudi koji su se ogriješili o zakone. Druga stvar je da pokušamo da im nametnemo neke standarde, norme kada izađu odavde da budu drugačiji građani nego kakvi su bili, da se uklope u zakone i pravilnike“, objašnjava Dragan Jevđenić, v.d. direktora KPZ-a Banjaluka.

Bez obzira na trud zaposlenih u KPZ-u, ako osoba sama ne odluči promijeniti pravac svog života, tu pomoći nema i uvijek ponovo završi iza rešetaka. U posljenjih nekoliko godina, niko nije pokušao pobjeći odatle, čime su iz ove ustanove posebno ponosni. 

Posljednji pokušaj bjekstva iz prostorija KPZ-a Banjaluka zabilježen je 2006. godine, ali je spriječen. Iste te godine 11 lica uspjelo je pobjeći od služenja zatvorske kazne, ali sa pogodnosti van ustanove. Godinu nakon toga zabilježeno je još sličnih bjekstava, međutim od 2008. godine nije bilo ni kršenja kućnog reda. Sve to ukazuje na to da se red i disciplina sada u KPZ-u Banjaluka, ipak poštuju. 

Red i disciplinu mnogi poštuju. Jedan od razloga je taj što su se, kako kažu, pomirili sa svojom sudbinom i sada žive za trenutak da u nebo iza vrata KPZ-a više nikada ne pogledaju, jednom kada kroz njih prođu u novu slobodu. Oni koji su takvog stava, svoje priče ovako završavaju. 

„Vrijeme se ne može vratiti što je najgore. Jer jednu trećinu života sam ja protraćio ni u šta, u šta? Isječak iz mog života i to je to. I ne bih preporučio ni jednom mladom momku da ide u kriminal, ima mnogo poštenijih poslova koji se mogu raditi. U kriminalu ti je samo lagodan život od danas do sutra i to je to. I na kraju robija“, kaže Maslić.  

„Meni je najveći teret taj što sam osuđen nepravedno. Pravo je primijenjeno, ali pravo i pravda su dva različita pojma“, kaže osuđenik osuđen za ratni zločin.

 „Sve u svemu i ovdje se živi, a vrijeme prolazi, sat se ne može zaustaviti. Jer, sat kad stane onda nikad više ne krene, a ja nisam dao da moj sat stane“, smatra Semir Alugić.

„Nemojte biti kao ja. Ja sam školski primjer kako ne treba“, poručuje Dalibor Gavrić.