Nina Borović Kobiljski, majka djevojčice ubijene u masakru u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" na Vračaru, obratila se roditeljima dječaka ubice (13).
Njenu potresnu poruku, koju je objavila na društvenim mrežama, prenosimo u cjelosti.
"Roditeljima neliječenog dječaka
....ako nas ikada budete tražili i poželjeli da kažete: 'Molim vas oprostite, nismo znali bolje i mnogo nam je žao...'
Znate, mi više u ovozemaljsku pravdu ne vjerujemo... Ali se trudimo da nastavimo da vjerujemo u ljudskost i u istinu... Vjerujem da vam je dobro poznata činjenica da je naše odjeljenje VII/2 bilo jedno izuzetno odjeljenje, ne zato sto je bilo sastavljeno od odličnih đaka, već zato sto su to bila dobra djeca i dobri prijatelji jedni drugima. Oni su u školu odlazili nasmijani i vraćali se zadovoljni.
Sjećate se da su nam djeca išla zajedno na jezički kamp u Francusku... Pa dobijali smo njihove video snimke kako pjevaju pored kamina, igraju se na tematskim večerima i idu na izlete... Znate i da su se svi zajedno kartali i smijali u sobama do kasno u noć. Kako ne biste znali, kada ste puni zahvalnosti zvali razrednog starješinu i zahvaljivali se što vam je sin tako lijepo prihvaćen od strane drugara u novom odjeljenju u koje ste izabrali da ga prebacite.
Bilo im je prelijepo, ali im je istovremeno bilo čudno zašto jedno dijete svih sedam dana spava sklupčano na fotelji, umjesto u krevetu, iako mu je na raspolaganju cijela dvokrevetna soba?! Da li znate da je tom djetetu bila neophodna pomoć i vas roditelja i stručnih lica?
Tragedija koja nas je zadesila je toliko strašna, bolna i nepojmljiva, da se svakodnevno borimo za udah. Misli koje će nas doživotno moriti su: Zašto mu niste pomogli?! Zašto ste ga obučavali u streljani i kod njega razvijali i gajili tako jezive vještine pucanja i ubijanja, dok smo mi nasu djecu vodili na časove umjetnosti i sporta?!
Ako niste bili svjesni svoje uloge u nezapamćenoj tragediji od 3. maja 2023. godine, onda biste se morali osvijestiti i shvatiti da se nažalost ovdje suočavamo sa tragedijom nakon tragedije koja poprima svjetske razmjere.
Jasno nam je da javno mnjenje traži neki smisao - razlog sa ciljem da se ovakav zločin na neki način obrazloži i shvati kako je do njega došlo? Da se razumijemo, vršnjačko nasilje je krucijalna tema današnjeg doba kojoj se mora posvetiti najveća pažnja i briga kako bi se ono zaustavilo. Ali se u ovoj tragediji ono nije desilo niti biste smjeli ponovo da se obmanjujete i krijete iza neistine. Izvinjavam se, desilo se na najpogubniji mogući način ali od strane vašeg djeteta prema našoj djeci.
Da li ste svjesni činjenice da preživjeli i ranjeni dobijaju životne prijetnje iz cijelog svijeta jer će "neko završiti ono što je započeto", u bolesnom ubjeđenju o zadovoljenju pravde za "maltretiranog" dječaka.
Vi dobro znate da su ga djeca VII/2 naivno prihvatila, pružila mu ruku prijateljstva i to je sve što su njihova zlatna srca mogla da urade... Sve drugo je bilo na vama koji ste za njega odgovorni i stručnim službama koje su morale da zadrže objektivnost onda kada nastupi roditeljska slabost.
Znate, 21. vijek je nažalost vijek bez srama.... Ne bi trebalo da je u ovom vijeku bila sramota potražiti svu stručnu raspoloživu pomoć današnjice. Kada vas opet budu pitali, razmislite hoćete li ponoviti: "Nisam kriv" ili ćete makar reći: "Pogriješili smo nismo znali bolje..."
Tada možda niste znali, ali je sada bolna istina iza svih nas i trebalo bi da možete bolje...makar da kažete: "Oprostite, mnogo nam je žao, vaša djeca ni za šta nisu kriva!"
Ovdje nije u pitanju samo lična tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna djeca koja su bila na pravom putu da postanu sjajni ljudi i koji su sa nesuđenim sopstvenim porodicama trebala da budu zalog ovom društvu.
I dalje se molimo za spasenje vaših duša, ali bez priznanja, nema ni pokajanja."
