U noći između 4. i 5. maja Uroš B. je iz automatskog oružja usmrtio osmoro, a trinaest osoba teško ranio.
U svom bezumnom krvavom piru ovaj mladić zavio je selo Dubonu i Malo Orašje u crno. Četrdeset dana kasnije, porodica jednog od nastradalih, Dalibora Todorovića, progovorila je o teškim momentima kroz koje je prolazila i kroz koje i danas prolazi.
“Spavaj, bato, ja sam dobro”
Dalibor Todorović jedan je od troje ubijenih u školskom dvorištu u Duboni. Njegov brat od strica Dejan Mladenović kaže da svog preminulog brata i dalje sanja.
– Znao sam da je ranjen teško, ali sam se nadao najboljem. Nikada nisam bio pesimista, u tom trenutku pogotovo, ali vrlo brzo smo saznali da je preminuo. Dubona je selo od hiljadu i nešto mještana i mi se svi međusobno poznajemo. I kada vidim njih pola i totalni muk, samo se čuju roditelji i njihovi jauci, to ostaje u pamćenju za cijeli život – Dejan Mladenović, brat od strica ubijenog Dalibora.
Momenat kada je saznao da je njegov brat mrtav i dalje mu ledi krv u žilama.
– Taj trenutak, kada sam saznao da je Dača preminuo, to mi i sad ledi krv u žilama. I dalje ga sanjam noću. On je odrastao ovdje, vraćaju mi se slike odrastanja, sve te smiješne situacije. On je imao energiju, harizmu kojom je plijenio. On je bio neiskvaren, svoj i poseban na taj način. Mi nosimo sve sa sobom, a vrijeme ili to ublaži ili pojača. Svakog dana odem kod njega na grob, isplačem se, dođem kući i ništa lakše nije. Taj dan proživljavamo iz dana u dan. Život i sa samim paklom može da se uporedi – kaže Dejan.
Upitan da prokomentariše šta bi mu rekao da može i da je živ, Dejan kaže da bi ga samo zagrlio.
– Ne bih mu rekao ništa, samo bih ga zagrlio kao što je možda trebalo svaki put kada smo se vidjeli. To veče poslije sahrane, htio sam da spavam, nema šanse. Sanjam njega. Ne sjećam se kako je bio obučen, ništa… Samo jedna rečenica: “Spavaj, bato, meni je dobro…” – kaže Dejan.
“Zatvorim oči i odem u svijet u kome ću te uvijek naći”
Daliborova rođena sestra Suzana Ranković nije mogla pred kamere, ali je poslala glasovnu poruku u kojoj se prisjetila svog odrastanja sa bratom.
– Možda neću imati snage da iskažem sve što osjećam, možda će ove slike koje se nižu kao godine naše imati mnogo više riječi, ali jedno znam, da smo jedino mi znali kakve smo trenutke imali. Da smo jedino mi bili ta generacija koja je imala pravo djetinjstvo, za razliku od sadašnje djece – kaže Suzana i dodaje:
– Sjećam se da sam jako željela brata i kada sam te dobila postao si moje ispunjenje sna. Znaš, bila sam tvoja zvijezda vodilja, iako sam i ja bila jako mala. Čuvala sam te, mazila, pazila… Baš onako kako su nas roditelji učili. Učili su nas da volimo, da budemo hrabri i pošteni, da uvijek pomažemo drugima. Dača je bio najmlađi u našoj ulici, svi su ga voljeli i svi smo mu ugađali. U takvu osobu je odrastao, pun ljubavi, pažnje, pjesme, pozitivne energije, sa velikom voljom za život i planovima za budućnost. Za planove one vesele i još više srećne dijelio ga je jedan korak. Nažalost, taj korak je bio prevelik. Bio je divan brat i još bolji ujak, koga su djeca jedva čekala da vide, a on bi se igrao sa njima i posvetio svu pažnju. Kao sin gledao je da zaštiti i pomogne roditelje u svakom trenutku. Bio je dijete za primer – kaže kroz suze Daliborova sestra.
Dalje kaže da se Dalibor nije libio posla, da je bio vrijedan i uvijek pomagao ocu. I sa majkom je imao blizak odnos, kaže Suzana, kao sa drugaricom.
– Otac je odlazio, radio po inostranstvu, a nas bi čuvala majka. Onda bismo zajedno odbrojavali dane do zajedničkog susreta. Zato je nama omiljeno godišnje doba bila zima, jer smo tada svi na okupu. Jeste bilo hladno, ali nas je grijala toplina doma. Imali smo prelijepo djetinjstvo i divne roditelje. Živejli smo skromno u sreći, radosti i smijehu. Eh, da je moglo da traje vječno! Naš dan nije mogao da se zamisli bez tog školskog dvorišta u kome je bilo dječjih smijehova, igre, priče, druženja… – kaže Suzana.
Nakon što se ona udala, Dalibor je ostao svijetla tačka u životu oca i majke.
– Ja sam se udala, a ti ostao sa ocem i majkom. Bio si njihova svijetla tačka, sin, budućnost, porodica, nastavak loze za koju naš narod živi. Sve je palo u vodu, sve se srušilo kao kula od karata tog prokletog 4. maja, te kobne noći, koja je bila kao filmska scena i neka noćna mora iz koje nismo mogli da se probudimo. A željeli smo! Te noći cijela Srbija nije spavala kao ni mi. Te noći mnoge majke i očevi izgubili su sebe i sada ti isti roditelji žive u bolu i mraku sa nadom da će im se djeca vratiti. Kada nam odlazi neko naš boli sve što ide poslije. Boli praznina, koja nikada neće biti popunjena. Boli nemogućnost da bilo šta uradimo za njega, bole suze i uspomene koje nas tapšu po ramenu. Boli ćutanje i to što znamo da nikada nećemo moći da budemo zajedno, što nećemo moći da ga vidimo i što neće da nam se javi, a sve podsjeća na njega. Kada osjetim da klonem, kada me sve tuge snađu u jednom danu, zatvorim oči i idem u svoj svijet, svijet u kome me čekaš i iz koga ne ideš. Svijet u kojem ću te uvijek naći. Tamo ćeš postojati – rekla je Suzana.
Sestra Suzana napisala je i pjesmu svom tragično nastradalom bratu.
Podsjetimo, u noći između 4. i 5. maja, 20-godišnji Uroš B. je hicima iz automatskog oružja, ubio osam osoba u Duboni i Malom Orašju.
On je priznao izvršenje krivičnog djela, odnosno da je na tri lokacije automatskom puškom pucao na više osoba koje su se nalazile u grupi, prenosi Blic.
Uroš B. se nalazi u pritvoru koji mu je određen 6. maja.
