"Tog dana je od posljedica granatiranja na licu mjesta smrtno stradala Stanislava Koprivica, a renjeni Jelena Bozalo, Dušanka Nišić, Davor Marković i Igor Kozomara. Ranjenu djecu, koji su bili moji učenici, vidio sam krvave, izbezumljene, poderane odjeće u Domu zdravlja, dok Stanislavino tijelo nisam vidio", rekao je Sladoje. 

Svjedok Tužilaštva BiH je naveo da se ovaj tragičan događaj desio u subotu, koja je neradni dan, ali da su zbog realizacije nastavnog plana i programa pozvali 45 učenika osmog razreda kako bi im zaključili ocjene i dali svjedočanstva. 

"Prva granata je pala na oko 200 metara od škole na jedan stambeni objekat i tu nije bilo žrtava. Učenike smo izveli u hodnik u prizemlju škole koji je bio suprotno od pravca granatiranja iz Bjelimića, gdje smo ponekad izvodili i nastavu. Kada smo procijenili da se smirilo, odlučili smo da djecu u grupama pošaljemo kući", svjedočio je Sladoje. 

On je naveo da su se neki učenici sastali ispred prodavnice u stambenoj zgradi i da su se neki sakrili u haustor kada su čuli ispaljenje granate iz Bjelimića koje se, kaže, moglo čuti u Kalinoviku. 

"Druga grupa učenika krenula je desno od prodavnice i tada se čula strašna eksplozija. Ja sam istrčao iz škole i na mjestu događaja zatekao ranjenu Jelenu Bozalo koju sam sa njenim ocem odnio u Dom zdravlja. Tu su već bili prebačeni ostali ranjeni učenici i tu sam saznao da je Stanislava, koja je bila učenik generacije, podlegla na licu mjesta. Ubrzo je u blizini Doma zdravlja pala i treća granata", ispričao je Sladoje. 

Osim ovog stradanja učenika, svjedok je rekao da je u Školskom ljetopisu, dokumentu u kojem su se unosili svi važni događaji tokom godine, zabilježeno da je učenik sedmog razreda Miroslav Tošović, krajem maja 1995. ranjen na području Potoka, na putu prema selu Vlaholje gdje je živio. 

Sladoje je objasnio da je osnovnu školu u Kalinoviku 1995. pohađalo oko 300 učenika, te da je nastava često prekidana, naročito od aprila do juna zbog intenzivnog granatiranja iz šireg područja Bjelimića. 

"Kada počne granatiranje, nastavnici i učenici su izlazili u hodnik u prizemlje koji je, za razliku od učionica koje su bile pune gelera, bile na suprotnoj strani od granatiranja. Za to vrijeme nijedan učenik nije stradao. Ja sam bio odgovoran za djecu i pratio sam dešavanja", naglasio je Sladoje. 

On je potvrdio da je povremeno bio vojno angažovan i da je iz radne obaveze, od jula 1993. do jula 1995, išao i na položaj na području linije prema Bjelimićima u sela Brde i Luko gdje je, kaže, ukupno bio 100 dana, dodajući da ne zna kojoj vojnoj formaciji je pripadao. 

Sugestivnim pitanjima tokom indirektnog ispitivanja, Drekovićev branilac, advokat Kadrija Kolić nastojao je da prikaže Kalinovik kao mjesto u kojem je bilo jako vojno i policijsko uporište srpskih snaga, te da je granatiranje dolazilo iz pravca Treskavice gdje su vođene borbe između Vojske Republike Srpske i takozvane Armije BiH. 

Odgovarajući na pitanja branioca, Sladoje je rekao da dio škole nije koristila policija, te da mu nije poznato da je u hotelu "Lelija" bilo Ratno predsjedništvo i komanda. 

On je rekao da ne zna da je gimnazija, koja je bila pored osnovne škole, korištena za potrebe vojske i da mu nije poznato da je bio vojni objekat u Potocima, gdje je ranjen učenik Miroslav Tošović. 

Sladoje je istakao da nije čuo da je Kalinovik granatiran s Treskavice. 

Dreković je optužen da je u svojstvu nekadašnjeg komandanta Četvrtog korpusa takozvane Armije RBiH, postupao suprotno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata. 

Prema optužnici Tužilaštva BiH, Dreković je u proljeće 1995. godine, izdao direktnu, strogo povjerljivu naredbu artiljerijskim jedinicama na širem području opštine Konjic, da izvrše neselektivno granatiranje Kalinovika naseljenog Srbima. 

U optužnici se navodi da je u granatiranju tokom maja i juna 1995. godine ubijeno dijete od 15 godina, a teže i lakše ranjeno više djece i odraslih lica, te razoreno više objekata. 

Suđenje će biti nastavljeno 23. aprila.