– Moj otac je rođen ovdje. Ovdje je i odrastao. Nedaleko odavde, nekih dva kilometra, živjelo se u zajednici. On je živio sa stricem, a onda kada smo se rodile sestra i ja, preselili smo se ovdje. Nekako je ipak bilo lakše. Kuća pored puta, plac pored puta, lakša je bila gradnja pa smo baš zbog toga izabrali da se preselimo ovdje – kaže ona.

Što se tiče komunalne infrastukture, mještani ovdje imaju gotovo sve, kaže Slađana.

– Ipak ako mrdnete malo dalje, prema Šamarama i Racunama stanje je dosta teško, i tu bi trebalo već puno toga mijenjati kako bi mladi ljudi ipak ostali u svom selu. Trebalo bi više povesti i računa o autobuskim linijama. Ljudi ovdje žive, u gradu rade, studiraju, putuju. Autobusi bi trebali češće voziti. Znam dok sam išla u srednju školu, ustajala sam u pet sati ujutro da bi stigla na nastavu. Po meni je to problem. Onda povratna linija u tri i petnaest. Znači ostaneš cijeli dan samo da bi stigao na nastavu. Po meni je to jedan od osnovnih problema ovdje – kaže Slađana Gajić.

Komunalni problemi u selima na platou Manjače se ipak rješavaju, kaže Boran Bosančić, odbornik u Skupštini grada Banjaluka sa ovog kraja. Reče nam da je najveći projekat realizovan u posljednjih nekoliko mjeseci vodovodni sistem Kola – Rekavice, kojim je cijeli kraj uredno snabdjeven vodom sa rezervoara na Dragičevića brdu.

– Ovo je zaista bio veliki projekat kojim je riješen problem vodosnabdjevanja na ovom dijelu platoa Manjače. Velika investicija, rezervoari, prepumpne stanice, nova mreža, sve je koštalo 410 000 maraka. Pored ovoga, riješen je i problem vodosnabdjevanja u selima Blagojevići i Lakići u MZ Rekavice 2, za šta je izdvojeno 175 000 maraka – kaže Bosančić naglašavajući da je realizacija projekata vodosnabdjevanja ključna za opstanak u selima na platou Manjače.

Bosančić dodaje da u svim selima na platou Manjače, gdje je riješena komunalna infrastruktura, mladi imaju perspektivu. Ipak institucije moraju puno više raditi, kako bi mlade ljude motivisali da ostanu u svom selu.

– Bilo bi neophodno formirati fond na nivou Republike Srpske, gdje bi svaki mladi bračni par koji bi ostao da živi na seoskom području dobio subvenciju u visini od 15 000 maraka u građevinskom materijalu. Vrlo prostom matematikom dolazite do podatka da za deset miliona maraka iz budžeta Republike Srpske godišnje, 650 porodica bi ostalo na selu, a time bi svakako pokrenuli jedan investicioni cklus koji nam je svakako potreban imajući u vidu i pandemiju virusa korona i sve što nas je zadesilo – kaže Bosančić

Živjeti u selu nije lako, ali se ipak može, tamo gdje su komunalni projekti završeni.

– Uz podsticaje za mlade ljude ili poljopriviredne proizvođače, naša sela na Manjači imaju šansu. Danas ljudi sve češće razmišljaju o tome da se vrate svom imanju i obrade zemlju, jer je i epidemija korona virusa, čini se monoge natjerala da razmisle i stave prst na čelo – zaključuje Bosančić.