Radi se o 12 polovnih francuskih višenamjenskih borbenih aviona tipa Dassault Rafale F3R, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Nominalna cijena Rafalea iznosila je 999 miliona evra, što s PDV-om iznosi 1.1 milijardu evra.

U svakom slučaju, Rafale se 2007. pokazao u borbi u Avganistanu pa u Libiji, Sahelu i na Levantu, a 2015. krenule su prve prodaje tih aviona Egiptu, Kataru, a onda i Indiji godinu kasnije. 

Hrvatska je druga zemlja Evropske unije, nakon Grčke, koja je kupila Rafale, a francuska ponuda izabrana je u konkurenciji američke (novi F-16 Block 70), švedske (novi JAS 39 Gripen) i izraelske (polovni F-16 Barak).

"Ali, kakav je tu posao Hrvatska učinila?", pita hrvatski portal "Index.hr".

S jedne strane, Hrvatska se hvali učinjenim, govorilo se tu i o bitnoj strateškoj saradnji, koja će imati efekta na pozicioniranje zemlje u Evropskoj uniji, ali i u spoljnopolitičkom i bezbjednosnom smislu, odnosno da će pomoći pri ulasku u eurozonu i Šengen.

Visoka politika zapadnog svijeta baš ne funkcioniše po smislu "dam ti, daš", stoga je i francuski šef diplomatije Žan Iv Ledrijan još u januaru jasno rekao da se tu radi o hrabroj poveznici, piše pomenuti portal.

"Zamislili ste da bismo mogli pomisliti na razmjenu Rafale za Šengen, no u odnosima to uopšte ne ide tako", rekao je onda Ledrijan.

Međutim, postoje tu i druge stavke koje su uz kupovinu nejasne.  

Šta sve ulazi u cijenu nabavke?

Prvo, šta sve ulazi u cijenu nabavke? Plaća li se cijena projektila i bombi posebno ili je uključena u javnosti poznatu cifru?

Pitanje je i za koje je zadaće dovoljan broj ovih aviona? Kad smo kod zadaća, koje će one točno biti? Govori se da će avioni služiti nadziranju vazdušnoh prostora, ali zašto za takvo nešto skupi avioni? Nije bilo riječi o djelovanju Rafalea u okviru operacija NATO-a, dodaje "Index".

"Nabavka Rafala najveće je ulaganje u Hrvatsku vojsku i bezbjednost hrvatskih građana. Hrvatska time mijenja svoj globalni položaj u vojnom i odbrambenom smislu na karti Evrope i svijeta te stiče strateško sredstvo odvraćanja za idućih 30 godina", rekao je danas Plenković.

Problem infrastrukture

Tu je i pitanje oko infrastrukture, tačnije hangara za te avione, koji bi se morali adaptirati, a što bi opet moglo koštati poprilično novca.

"Koliko košta sat letenja jednog aviona? Koliko dođe godišnje korištenje svakog aviona? Kolika bi bila iskoristivost Rafalea?", pita portal i dodaje:

"U Francuskoj je ona ispod 50 posto. Kolika je cijena godišnjeg korištenja i održavanja? Nadalje, zašto je Hrvatskoj u ponudu uključeno samo jednogodišnja garancija na dijelove, uz tri godine podrške. Grcima Francuzi garantuju tehničku podršku na 4.5 godina".

"Index" ističe da je Hrvatska jedna od najsiromašnijih država Evropske unije i ušla je u kupovinu od milijardu evra, te da su upravo zato sva ova pitanja vrlo važna, a na njih odgovora, barem ne onoga konkretnog, nema.

Plenković suzdržan

Premijer Plenković po odabiru najboljeg ponuđača ranije ove godine čak je rekao da detalje nikad neće objaviti.

Kazao je on u maju ove godine tek da je u cijenu uključena i obuka pilota koji će boraviti u Francuskoj. Infrastruktura? Rekao je tada Plenković da će se o njoj tek razmišljati.

"Moraće se ulagati nešto, kroz naredne godine ćemo o tome razmišljati, ne vidim problem da ti avioni budu u Zagrebu", rekao je.

Dodao je da će do 2025. biti sve isplaćeno, a otplata kreće od početka 2022. Što se tiče tajnosti projekta, rekao je da se to odnosi "na bezbjednost države i niz podataka za koje ni ponuđači ne žele da budu objavljeni".

Austrija je zažalila

"Recimo i da je nemjerljivo bogatija Austrija zažalila svoju kupovinu borbenih aviona. Austrija je, naime, početkom nultih kupila Eurofightere. Riječ je o borbenim avionima koje je proizvodio koncern EADS, predvođen francuskim Airbusom, uz učešće britanskih i italijanskih kompanija", piše "Index".

Ugovor o kupovini potpisan je u ljeto 2003. godine, ali brzo se pokazalo da će ovi borbeni avioni koštati mnogo više nego što se na početku govorilo. Tako je 2006. godine u austrijskom parlamentu (Nationalrat) pokrenuta istražna komisija o kupovini Eurofightera, a austrijski kancelar Alfred Guzenbauer 2007. naredio je svom ministru odbrane Norbertu Darabosu da s EADS-om započne pregovore ili o manjem iznosu za borbene avione ili o raskidu ugovora.

Kasnije je tu bilo još skandala i krivičnih postupaka, optužbi za mito, tužbe Austrije prema Airbusu, preuzimanja istrage posebnog odjeljenja za korupciju... Sve u svemu, Austrija je na kraju na Eurofightere potrošila 5 milijardi evra. Prva cijena iz 2003. bila je 1.7 milijardi.

"Sve to govori o kakvom se obimnom poslu radi, poslu koji bi trebao podrazumijevati transparentnost, koju hrvatska vlada ovdje nije pokazala. Dapače, logično je pitanje kupuje li Hrvatska avione za koje nema kapacitete, što tehničke podrške, što ljudstva, što zemaljske posade, što pilota. Jednostavno, Hrvatska je netransparentno prema svojim građanima ušla u priču kupovine aviona", ističe portal.

Igor Tabak: Polovni su i teško ih je upoređivati s modernim avionima

Upravo tu činjenicu za "Index" ističe i vojni analitičar Igor Tabak.

Nazvali su ga i pitali kakvi su Rafalei avioni.

"Puno je tu elemenata koji kod nas nisu objavljeni. Oni su korišteni, tako da ih je izuzetno teško upoređivati s novim modernim avionima. Njihovi letni resursi su sve samo ne puni kao kod novih aviona, oprema će zavisiti od ugovora, a budući dogovori su takođe nejasni. Jako je teško iz trenutnog stanja, koje je netransparentno, izvesti puno zaključaka", rekao je Tabak.

Ističe da je ovo ogroman posao.

"Radi se o poslu od oko 8.7 milijardi kuna, to je 1.1 milijardi evra, što je najveći posao koji je dosad Hrvatska realizovala po pitanju odbrambenog sektora. Ali, uprkos svim pričama političara o transparentnosti, čitava kupovina zapravo je provedena sve samo ne transparentno", kaže i dodaje:

"Tu je ostalo jako puno nejasnoća i nedoumica o samom opsegu posla, detaljima kupovine, ali i sposobnostima sistema koji je kupljen i njegovoj budućnosti u hrvatskim rukama. Recimo, Grčka je paralelno s kupovinom dogovarala i buduća unapređenja, dogradnje. Hrvatska vlast nije trošila riječi ni na opremu koja je ugrađena, na naoružanje koje dolazi s tim. Hrvatska vlast na to nije trošila riječi, ostala je na uopštenim frazama, ponašajući se na način koji ne nalikuje na članice NATO ili zemlje zapadne Evrope", objasnio je Tabak.

Odgovorio je na pitanje oko namjene.

"To je veliko pitanje. Hrvatska svoje avione, prije svega, koristi za nadzor vazdušnog prostora. Ali, od Rafala se očekuje puno šira lepeza mogućnosti, uz izvođenje raznih vojno-vazduhoplovnih misija, koje mi nemamo sposobnost izvoditi, a ono što na papiru imamo mogućnost izvoditi, nismo održavali u obuci pa ih nismo izvodili. Dakle, namjena će zavisiti i od obuke pilota, kao i paketima naoružanja, o čemu opet malo toga znamo", govori.

"Činjenica je da oni iziskuju i klimatizovane hangare, a s tim Hrvatska vrlo skromno raspolaže. Moraće se graditi iznova. To se i pri kupovini helikoptera Black Hawk pokazalo kao izvor problema. Ta priča će biti veliki izazov jednom kad ovi borbeni avioni počnu pristizati", naveo je Tabak.

Za kraj, osvrnuo se i na aspekt spoljnopolitičkog značenja ove kupovine.

"Mislim da je veliki problem to što Hrvatska svoju obnovu materijalne osnovice oružanih snaga doživljava kao alat za traženje strateških partnera. Kod nas spoljnopolitički aspekti uvijek ustrajno dominiraju nad odbrambenim aspektima, što je daleko od optimalnog", rekao je.

"Po tom elementu Hrvatska je i prepoznata u stručnoj međunarodnoj javnosti, dakle da spoljna politika dominira nad kompletnom odbranom, opremanjem i modernizacijom. Tako se miješaju kruške i jabuke, ali kod nas time nitko ne razbija glavu", zaključio je vojni analitičar Igor Tabak.