Kao evropski vladar sa nadužom karijerom, iznenađenje je da Milo Đukanović ima samo 58 godina. Bio je premijer i predsjednik u različitim epohama Crne Gore od 1991. godine – Obuhvatajući raspad Jugoslavije pa sve do nezavisnosti države 2006. godine.

Ljepote Crne Gore kriju ružnu istinu. Najpoznatija kao turistička idila sa prelijepim plažama, kristalnim jezerima i oslikanim planinama, ali, turisti rijetko spoznaju da ulaze u nešto što je manje država, a više privatna svojina kojom se upravlja za potrebe predsjednika i manjeg broja saradnika oko njega.

Ako nije poznato, njegovo učešće i povezanost sa mafijom su doboro dokumentovani. On je dobitnik „nagrade“ Čovjek godine organizovanog kriminala i korupcije“ a i Fridom Haus je degradirao stanje države od demokratije do hibridnog autoritativnog režima. Ali od skora, Đukanović se nalazi pred novim izazovom – ćup iz kojeg su hranjeni „partizani“ je osiromašen – ćup je prazan.

Prilagođavajući i izmišljajući zakon koji bi navodno bio u saglasju sa Ustavom, odlučio je da imovina Srpske pravoslavne crkve sada postane državno vlasništvo. Pored svog imena, druga najstarija pravoslavna crkva kod Slovena nije nacionalna – strani protivnik Đukanovića – već je dom milionima vjernika na cijelom Balkanu, kao i svijetu. To je većinska crkva čiji vjernici čine 80 odsto građana Crne Gore. I bila je prethodnik bezbrojnim granicama koje su crtane i precrtavane vjekovima širom regiona.

To je bila veoma smjela odluka, ali kako je moguće da se oduzme pravna i sveta svojina crkve? Jednostavno, Đukanović je promijenio zakon. Ali je prije toga uhapsio opozicione poslanike koji su bili protiv toga.

Prošlog decembra Zakon o slobodi vjeroispovijesti je usvojen sa 45 glasova za u Potenkimonovoj skupštini. Iako nisu bili u plenumu, protivljenje opozicije zakonu je bilo jasno. Šezdeset hiljada ljudi je okupiralo ulice Podgorice – nekih 10 odsto populacije države – zahtjevajući opoziv. Ovo nije bila mala vjerska tehnikalija zavučena u pravne zavrzlame, već problem od nacionalnog značaja. Veličina skupa je otkrila solidarnost protiv krađe sponzorisane od strane države, a koje su se građani Crne Gore umorili.

Pod neustavnim zakonom, vjerske organizacije moraju da dokažu vlasništvo nad imovinom izgrađenom prije 1918. godine, a za sve to je potrebna registracija kod države. U stvarnosti, klauzula važi samo za Srpsku pravoslavnu crkvu. Ostale manje i mikro zajednice imaju posebne privilegije sa državom koje ih štite od ovog zakona.

Možda se u početku zakon čini bezazlenim. Naročito na Balkanu, zbog veoma složene istorije i prebacivanja moži otomanskih halifa, kraljeva i komunista, njihove moderne države naslednice trebale bi biti otvorene za osporavanje zemljišnog djela. To je, u bilo kojoj zemlji vezanoj za zakon, nesporno tačno: sporovi bi trebalo da se saslušaju u sudnicama.

Prema Đukanovićevom zakonu, o njima će sada odlučivati vladina katastarska knjiga, države u kojoj je vladar 30 godina.

Ako crkva pokuša da osporava bilo kakav pokušaj zaplijene zemljišta ili izmišljene tvrdnje to moraju da urade pred istim organima pod kontrolom Đukanovića, koji je odgovoran za ojcenjivanje pravne valjanosti njihovih dokumenata o vlasništvu nad zemljištem; Jednom kada je odluka donesena, nemaju prava na žalbu.