Prije svega želim poslati apel svima za predstojeće praznike: Nemojte ugrožavati druge. Sada se ljubav i poštovanje pokazuju čuvanjem od moguće zaraze, govori na početku razgovora ugledni zagrebački psihijatar Veljko Đorđević.
Misli da se sve ovo vrijeme pandemije, a uz to i potresa u Zagrebu, premalo pažnje posvećuje upravo psihološkim problemima koji su sve prisutniji, a biće sve učestaliji.
- Zapravo nam sigurno nakon ove pandemije koju je uzrokovao virus slijedi svojevrsna pandemija psiholoških problema. Slijedi nam još dosta neizvjesnih mjeseci, još puno toga o virusu ne znamo i dok čekamo da nauka odgovori na brojna i kompleksna pitanja, ne preostaje nam ništa drugo nego sačuvati zdravi razum. mobilizirati svoje pozitivne snage usmjeriti se koliko možemo u svakodnevne aktivnosti, ali i zatražiti stručnu pomoć ako je potrebna - govori Đorđević.
Osvrnuo se na tri problema o kojima se u Hrvatskoj premalo govori. A ako se govori, kaže, najčešće to otvaraju mediji, a premalo struka.
- Jedan je problem zdravstvenih profesionalaca i njihovog suočavanja s umirućim pacijentima koji su na respiratoru, koji odlaze u bolesti u kojoj pacijent dohodao do bolnice, a onda se klinička slika naglo mijenja i pogorša. Nisu naučeni kako se suočavati sa smrću i to ovako naglom. I pitam se postoje li u Hrvatskoj jedinstveni protokoli baš u svim Covid odjelima o tome ko članove porodice i kako se to radi. I, primjenjuju li se principi palijativne medicine svugdje i jednako - pita se Đorđević. Iza njega je dugogodišnja praksa i iskustvo, a smatra da zdravstvenim radnicima treba brza i sistematska edukacija.
- S tim ljudima treba raditi. Jedno je psihološka pomoć, a drugo brza i sistematska edukacija. S iskustvenim učenjem mogu preventirati posljedice kod onih koji će još dugo raditi s oboljelima. U tim situacijama znanje komunikacije i kompetencije vezane uz rad s ljudima na kraju života presudne su da sačuvamo sebe - objašnjava Đorđević.
U ovoj pandemiji i porastu smrtnih slučajeva posljednjih dva mjeseca, porodice se jako teško nose sa smrću svojih članova. Teško se nose s činjenicom da njihovi bližnji umiru u bolnicama. Sami. Bez opraštanja, ispraćaju ih u najužem krugu ljudi.
- Porodice svoje preminule gotovo da nisu vidjele od ulaska u bolnicu do iznošenja u zatvorenom sanduku. Nema pravog oproštaja. Pa se pitam, jesmo li tu u svim bolnicama u Hrvatskoj definisali protokole odvijanja komunikacije s oboljelima. Zadnjih mjeseci psihijatrijske su nam ordinacije natrpane ljudima kojima je neko preminuo a nisu se oprostili. Poseban je problem kada su osobama umrli članovi porodice (stariji otac ili majka), a oni misle da su upravo oni donijeli njima virus jer još nisu znali da imaju simptome. Osjećaju zbunjenost, kajanja, krivicu, patnju. A kod dijela njih to će prijeći u kompleksno žalovanje, ponekad u neki oblik PTSP-a. Za sada je to poremećaj prilagođavanja - objašnjava Đorđević.
Tumači kako mu u ordinaciju dolaze i pacijenti koji su preboljeli teži oblik Covida, sa simptomima PTSP-a zbog mnogih smrti kojih su se nagledali ležeći u bolnici.
- Američko psihijatrijsko društvo u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DMS) predlaže dijagnozu perzistentnog kompleksnog žalovanja upravo zato da bi razlikovali od depresije. Ova dijagnoza obilježena je karakterističnim predloženim kriterijima: patnjom kao reakcijom na smrt, ometanjem socijalnih odnosa i identiteta, velikom žalošću i emocionalnom boli kao odgovorom na smrt. Postavlja se samo ako je prošlo najmanje 13 mjeseci od smrti nekoga s kim je ožalošćeni bio u bliskom odnosu. Postavlja se ako je prošlo najmanje dvanaest mjeseci od smrti nekoga s kim je ožalošćeni bio - kaže Đorđević i dodaje kako su mu se ljudi s nekim oblikom PTSP-a zbog Covida počeli dolaziti unazad dva mjeseca.
Prije toga su imali anksioznosti i napade panike.
