U tekstu se pod naslovom "Mogući međunarodni formati paket-rješenja za Balkan" navodi se da regionalni akteri nisu bili u stanju da riješe nagomilane probleme i da u posljednje dvije decenije nije postignut nikakav napredak. 

Autori kažu da spoljni igrači prvenstveno promovišu svoje interese na Balkanu, koji se u većini slučajeva ne podudaraju sa realnim potrebama regiona i naroda. 

"SAD promovišu samo one odluke koje će da osiguraju njihov uticaj na sveevropske procese, kao i one koje će da osnaže njihove pozicije u globalnom sukobu. Rusija, Kina, Turska i Saudijska Arabija, koje imaju sve više uticaja u regionu, gledano odvojeno nisu tako moćne", navodi se u tekstu i dodaje da oni nisu u stanju da ponude alternativu "evropskom izboru" na Balkanu. 

Većina političara i komentatora su saglasni da situacija na Balkanu postaje zapaljiva, kažu autori. 

"Postojeći problemi nisu riješeni, a novi se pojavljuju. Bilateralni pregovori se vuku. Štaviše, sve se dešava ili samo od sebe ili kroz posredničko učešće, pa čak i dominantni uticaj SAD i EU. Svaki pokušaj da se nađe nekonvencionalan pristup ili da se iznesu neke nove inicijative, spoljni faktori odmah uguše. Sa ciljem bar malog pomjeranja situacije i postizanja željene dinamike, regionalni politički akteri počinju da se koriste provokacijama, prisiljavajući spoljne faktore da djeluju", navodi se u tekstu. 

Autori kažu da bi u ovim okolnostima bilo veoma dobro i blagovremeno za Rusiju da ponudi multilateralni format "opšteg rješenja za Balkan" koji bi bio od koristi svim političkim akterima na Balkanu, kao i zemljama van regiona. 

"Za političke aktere na Balkanu to bi bila prilika da nastave sa uzajamnim razmjenama po velikom broju pitanja, što ne bi bilo moguće kroz bilateralne pregovore i pribave neophodne garancije za stabilnost i održivi ekonomski razvoj", navodi se u tekstu. 

Isti izvor navodi da, kada je riječ o zemljama van regiona, to bi smanjilo negativni razvoj događaja na Balkanu i umanjilo rizike i unutar i van regiona. 

Takođe, kažu autori, ovim bi Balkan od "jabuke razdora" prerastao u dobro građenu platformu za saradnju i, ako se pokaže uspješnim, u instrument koji bi oslabio konfrontaciju između glavnih aktera i preusmjerio bi cijeli sistem međunarodnih odnosa na mirniji put. 

"Čak ako bi taj prijedlog naišao na neodobrovanje, treba ga iznijeti. On će pokazati ko je pravi prijatelj i branilac interesa balkanskih naroda, a kome su vlastiti geopolitički interesi i ambicije na prvom mjestu", navodi se u tekstu. 

Kao neke od mogućih scenarija u vidu "multilateralnih formata" autori navode formiranje "Stalnog balkanskog savjeta" koji bi uključivao predstavnike Rusije, SAD, Britanije, Turske, Francuske, Italije, Slovenije i Njemačke, kao i međunarodne posmatrače, uz posredovanje EU i UN, kao i izaslanike zemalja Balkana. 

Kao drugi scenario u tekstu se predlaže "Stalna balkanska konferencija", predvođena EU i uz posredovanje visokih predstavnika SAD i Rusije. Takva odluka bila bi provedena promjenom aktuelnog formata pregovora u Briselu između Beograda i Prištine i uz saglasnost albanske i srpske strane. 

Treća varijanta je opet "Stalna balkanska konferencija", ali šira verzija pod rukovodstvom Savjeta bezbjednosti UN. 

Ovaj scenario značio bi povećanje broja balkanskih pregovarača, kao i teritorijalne razmjene, zasnovano ne toliko na etničnosti, koliko na geopolitičkim interesima zemalja Balkana, kao i garantovanoj održivosti tih razmjena. 

Četvrti scenario predviđa stvaranje "Balkanske unije" po uzoru na EU, a Turska kao "vječni kandidat" za EU mogla bi se pridružiti takvoj uniji. Ovaj scenario je vjerovatno najmanje prihvatljiv za Brisel koji ne bi volio da vidi jugoistočnu Evropu sposobnu da djeluje na jednakim ili skoro jednakim osnovama sa zapadnom Evropom. 

U tekstu se navodi da je među spoljnim faktorima Britanija najaktivniji pristalica stvaranja takozvanih "etnocentričnih država", odnosno "velike Albanije", "velike Srbije" i "velike Hrvatske". 

Teritorija "velike Albanije" obuhvatala bi Albaniju, najveći dio Kosova i Metohije, dio Makedonije, dio Srbije, odnosno Bujanovac i Preševo i Ulcinj u Crnoj Gori. 

"Velika Srbija" obuhvatala bi Srbiju, Republiku Srpsku sa pristupom moru preko Herceg Novog i srpske zajednice na sjeveru Kosova, uključujući Sjevernu Mitrovicu. 

Eventualna "velika Hrvatska" obuhvatala bi Hrvatsku i treći "entitet" u BiH, Crna Gora bi dobila dio srpskog Sandžaka, BiH sa granicama FBiH, uz moguću opciju stvaranja konfederacije sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom. 

Autori kažu da bi u najgoroj poziciji bila Makedonija, koja bi praktično ostala bez većine svoje teritorije. Štaviše, ostatke Makedonije preuzele bi Bugarska, Grčka, Albanija i Srbija. 

"Jedan od mogućih scenarija za Makedoniju u ovom slučaju je formiranje konfederacije sa Bugarskom ili Srbijom", kažu autori. 

Autori ističu da je EU veoma rijetko složna kada je riječ o Balkanu, odnosno zemlje članice koje su politički aktivne u regionu imaju veoma različite ciljeve. Na primjer, Velika Britanija podržava ekspanziju Albanaca nauštrb svih drugih etno-nacionalnih formacija u regionu. Takođe, Francuskoj je najvažnije da sačuva svoje političke i ekonomske interese u širem evropskom regionu, pa je Pariz zato spreman za određene razmjene. 

Njemačka nepomirljivo stoji na stanovištu da je potpuno neprihvatljiva bilo kakva razmjena teritorija i da bi bilo kakav pokušaj u tom smislu otvorio "Pandorinu kutiju", što bi imalo posljedice ne samo za Balkan, već i cijeli region.