Američki diplomata Vilijam Štojbner u velikom članku za "Lima Charlie News", američki portal koji vode vojni veterani i obavještajni i spoljnopolitički stručnjaci, otkrio je do sada nepoznatu priču kako se vođa Srba iz BiH Radovan Karadžić zamalo predao još 1996.
Kad je izbio rat u Bosni i Hercegovini 1992. Štojbner je poslat kao predstavnik međunarodne zajednice u pokušaju mirnog razrješenja ovog sukoba, a vršio je službu načelnika i višeg zamjenika za ljudska prava misije Organizacije za sigurnost i saradnju (OSCE) u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.
O Radovanu Karadžiću je napisao da je kompleksna ličnost, a da su ga njegove osobine i ego natjerale ga da odbaci strategiju odbrane na suđenju kojom je mogao izvući znatno blažu kaznu.
Štojbner se uživo susreo i razgovarao s Karadžićem više puta - zadnji put u maju 1996. pošto je podnio ostavku na svoju funkciju u OSCE-u, a Štojbner tvrdi da se to desilo zbog izborne prevare koju je američka administracija na čelu s Bilom Klintonom izvršila u BiH te godine.
Ta izborna prevara temelji na insistiranju Vašingtona da se izbori u BiH održe prerano, do septembra 1999. a motiv je bio ispunjenje Klintonovog obećanja američkim glasačima da će vratiti 20 hiljada američkih vojnika koji su poslati da bi osigurali implementaciju Dejtonskog sporazuma.
Štojber u članku dalje prepričava kako je pošto je podnio ostavku otišao na Pale i našao se s Karadžićem u njegovom kabinetu, da bi ga obavijestio o svom odlasku.
Karadžić je od prvog susreta bio srdačan i naizgled iskren, a Štojbner navodi da je bio potpuna suprotnost Miloševiću, za koga je napisao da je bio patološki lažov, i Tuđmanu, koji je bio svađalački nastrojen i neotesan. Ali je tog dana bio vidno nervozan. Hodao je po kancelariji dok je govorio, a svaki put kad bi NATO helikopter nadletio Pale, pogledao bi kroz prozor i uzviknuo: "Ako NATO dođe po mene, pašće krv!".
Štojbner je, pored toga što je Karadžića smatrao za ratnog zločinca, gledao i kao romantika, koji je bio pjesnik, svirao gusle i recitovao epske deseterce, uronjenog u srpsku mitologiju. Karadžić je ustvari vidio sebe kao otjelotvorenje srpskog junaka koji nesebično vodi svoj narod u obećanu zemlju, smatra Štojbner, koji je tokom posljednjeg razgovora s njim shvatio je da je on ozbiljno zainteresovan da se preda NATO-u koji bi ga izručio u Hag, gdje bi pred sudom obranio sebe i svoj narod.
Na taj bi način, bio je uvjeren Karadžić, nadmašio i Miloševića u panteonu srpskih junaka i zauzeo mjesto u istoriji, uz kneza Lazar. U svakom slučaju, bilo je jasno da mu je i zatvorska ćelija draža od toga da bude ubijen.
Međutim, postojala je jedna velika prepreka takvom ishodu, a Štojbner piše da je postojala upasnost da Karadžića, koji ubije neko od tjelohranitelja koje je navodno tajno postavio Milošević, a ubistvo pripiše NATO. Zato su, kako je naveo američki diplomata, skovali sljedeći plan: trebalo je da Karadžićev automobil na dogovorenom mjestu u zasjedi dočekaju britanski specijalci, koji bi ga uhapsili, a on bi poslije, kada bi ga odveli na američki nosač aviona na Jadranskom moru, preko radija objavio bosanskim Srbima da se dobrovoljno predao i da je na putu za Haški sud, gdje će braniti svijetu čast srpskog naroda.
Štojbner je rekao Karadžiću da će pokušati da nagovori Klintonovu administraciju da pristane na ovaj plan, a dogovorili su se da im Karadžićev savjetnik Jovan Zametica ubuduće bude posrednik. Američki diplomata je mislio da će Klintova administracija jedva dočekati priliku da otpremi "veliku ribu" poput Karadžića u Hag, ali nije bio svjestan koliko su američki zvaničnici bili ljuti na njega zbog ostavke, koja je navodno naštetila Klintonovoj kampanji, i koliko su se bojali nemira koje bi to izazvalo i koji bi bacili senku na "briljantno diplomatsko dostignuće" Dejtonskog sporazuma.
Amerikanci nisu htjeli ni da čuju za hapšenje prije izbora, a Štojbner piše da je Karadžić planirao da se u Hagu brani poput poznatog američkog ragbiste O Džej Simpsona, koji je oslobođen krivice za ubistvo svoje supruge. On je planirao da izbori oslobađajuću presudu, i mislio je da će dokazati svoju nevinost i spasiti Srbe od međunarodne osude zbog zločina u ratu, ali i od Miloševićeve "izdaje", za koga je rekao da će završiti kao Čaušesku.
Štojbner piše kako i dan danas vjeruje da bi se Karadžić zaista predao - ali da je Kintonova administracija htjela po svaku cijenu da sačuva iluziju mira i stabilnosti u BiH, kako bi uverila glasače da se američki vojnici vraćaju kući.
