Predizborna previranja na srpskoj političkoj sceni u Republici Srpskoj, podjelje na ove ili one, završile su aminom na čistu ratnu prošlost Nasera Orića.

Sumnje u iskrenost političkog Sarajeva razrješene su. Dobronamjernosti nema, za rat su krivi Srbi i jedino su oni pucali.

Nedvojbeno je akt Apelacionog suda stavio tačku na srpsko povjerenje u institucije Bosne i Hercegovine i nakon dugo vremena rasteretio Srbe pomisli da su prihvatljivi kakvi jesu, nego kakvim žele da ih vide.

Izrazi političkih činilaca u Srpskoj bili su ujedinjeni kod osude već unaprijed okončanog procesa za drugu stranu zločina u Srebrenici. Žrtve ne vrijede, barem ne srpske.

Dobrodošlica u Sarajevu iskreno je pokazala prikrivenu mržnju ne samo onih koji su žrtve dočekali povicima "Alahu ekber", nego i onih koji takav čin nisu osudili.

Ipak, predstava neprijateljstva političkog Sarajeva ujedinila je Srbe i podsjetila ih na pomalo zaboravljenu prošlost. Srpsku stvarnost treba da čine djela a ne riječi onih sa druge strane, a posljednjih godina bili smo skloniji riječima.

U Bosni i Hercegovini jedino utočište Srbima je Republika Srpska, uz napomenu da smo mi zločine naših generala osudili, a Sarajevo je svojim samo oprostilo.