Prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, dan poslije konačne presude kojom je u Hagu osuđen na doživotnu robiju, nije klonuo duhom, raspoložen je, racionalan i svjestan svega što se odigrava.
Ovim riječima, advokat Marko Sladojević prenio je utiske poslije susreta sa svojim branjenikom.
"Dobro se drži. On je čovjek jakog i nesalomivog duha. I da je dobio 15 godina, isto mu je kao i doživotna. Mi sad razmišljamo šta dalje i kako da se borimo za istinu i pravdu. Najbitnije nam je da dobijemo podršku institucija u Republici Srpskoj, pa i u Srbiji, da se tačno utvrdi šta se dešavalo u Sarajevu, a šta u Srebrenici", priča Sladojević.
Prilikom glasanja o kazni, dvojica sudija Hoze Rikardo de Prada Soleansa i Ivo Nelson de Kaires Batista Rosa bili su protiv doživotne, a preostala trojica "za".
Sladojević ukazuje da je vrlo čudna formulacija kojom je određena visina Karadžićeve kazne.
"Nije rečeno da je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, već su trojica sudija koristila termin "na kaznu zatvora do kraja svog života" ili "ostatak života". To ne postoji u Statutu suda. Zbog toga je jedan sudija i izdvojio mišljenje i bio protiv takve kazne. Bitan detalj kod doživotne je i da takvi osuđenici imaju pravo da zatraže prijevremeni izlazak na slobodu", kaže on.
Prema tumačenju bivšeg predsjednika Mehanizma za krivične sudove u Hagu Teodora Merona, i oni koji su osuđeni na doživotne kazne mogu tražiti prijevremeni izlazak na slobodu, ali tek kada provedu 30 godina iza rešetaka, što su dvije trećine najduže kazne koju su tribunali za Jugoslaviju i Ruandu izrekli (45 godina je dobio jedan osuđenik za događaje u Aruši).
Sudija Hoze Rikardo de Prada Soleansa objasnio je u izdvojenom mišljenju da smatra da je Karadžića trebalo osuditi na 40 godina, jer "kazna u bilo kom trajanju ne može izgubiti svoju ljudskost", što se doživotnom presudom dešava.
"Prvostepena presuda od 40 godina predstavlja dugotrajnu kaznu ako se uporedi sa produžetkom ljudskog života. Kazna u bilo kom obliku ne smije izgubiti svoju ljudskost i to je ono što određuje razliku između zakonski civilizovanog odgovora i plemenske osvete", naspisao je De Prada.
Na doživotnu kaznu u Hagu osuđeni su Zdravko Tolimir i Ljubiša Beara koji su umrli u zatvoru, kao i Vujadin Popović, Milan Lukić, Stanislav Galić i Ratko Mladić (nije konačno). Bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Galić zatočen je u Njemačkoj. Prije pet godina, ova država poslala je dopis u Hag u kome ih obavještava da je Galić u zatvoru već 15 godina, pa je po njihovim zakonima ispunio uslov za prijevremeno puštanje. Tadašnji predsjednik Tribunala Teodor Meron odbacio je zahtjev za puštanje objasnivši da prijevremeni otpust može tražiti tek kada prođe 30 godina.
Inače, Karadžić je poslije izricanja presude, Srbima u Republici Srpskoj poručio:
"Srpski narod i ja zajedno sa njim smo već pobijedili. Republika Srpska je stvorena, a srpski narod je slobodan u vlastitoj državi. Žrtva koju podnosim je manja od drugih. Hiljade i hiljade mladića je svojim životima izgradilo RS. Mnogi su postali ratni invalidi. Najveće žrtve su podnijele majke, čiji su sinovi, najčešće sinovi jedinci, dali život za slobodu srpskog naroda. To su istinske žrtve", poruka je Radovana Karadžića.
On je takođe poručio da je "jalova osveta Haškog tribunala i da mu, kao starcu, ne može ništa"
"Nismo se predavali ni kada je bilo daleko teže, pa ni ovako utamničen neću nikada prestati da se borim za istinu o našoj pravednoj borbi u ratu koji nam je nametnut i u kom su stradala sva tri naroda. Svaki rat, naročito građanski, izrodi počinjene zločine koje je naša država, ako je znala, osuđivala i procesuirala. Mi smo se časno borili za slobodu i jednakost srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Zato uvijek i svuda budimo dostojanstveni, ne mrzimo druge i ponosno čuvajmo ono što je iznad nas - Republiku Srpsku", navodi se u poruci Karadžića.
