U narednom periodu izazov će biti to što će virus nastaviti da se širi u zajednici, i ne postoji mogućnost da ga ne bude. Zato će od svakog pojedinca u Srpskoj zavisiti kako će se situacija odvijati dalje, a nepridržavanje mjera može uticati na skok zaraženih, poručuje ministar zdravlja i socijalne zaštite RS Alen Šeranić.
Naglašava da je, generalno, zadovoljan epidemiološkom situacijom u RS.
– Imamo linearni rast broja zaraženih, odnosno nemamo nekih značajnijih skokova koji bi nas odveli u neku krajnost. Međutim, relaksacija mjera bez poštivanja fizičke distance i izbjegavanja nošenja zaštitne opreme može da dovede do porasta broja zaraženih u Srpskoj, što nužno ne mora da znači da će to opteretititi zdravstveni sistem. To će, opet, zavisiti od kategorija stanovništva koje budu zaražene – kaže ministar Šeranić u intervjuu za Srpskainfo.
U stručnim krugovima često se govori da bi novi talas mogao da se desi već na jesen.
Jesen će, svakako, predstavljati izazov, jer je to doba kada počinje sezona širenja respiratornih virusa, kada će i korona virus imati pogodno tlo i ambijent za širenje. Prije svega, mislim na to da će ljudi više biti u zatvorenim prostorijama zbog vremena nego sad. Do jeseni se, takođe, ne očekuje vakcina koja preventivno može da pomogne da ljudi manje obolijevaju ili da, ako se to desi, imaju mnogo blaže simptome. Taj period će biti nešto za što se svi u zdravstvu na neki način pripremamo.
Dakle, ne treba da se nadamo da će virus uskoro nestati?
Virusa će svakako biti u zajednici. Sve i da ga ne evidentiramo kod ciljnih populacija koje budemo pratili na ljeto, to neće značiti da virusa nema, nego da ga nismo otkrili tamo gdje smo ga tražili. On je tu i može se aktivirati shodno ambijentu i shodno domaćinu.
Šta bi, pored relaksacije mjera i pojačanog kontakta ljudi, u narednom periodu moglo da dovede do porasta broja zaraženih?
To što će građani, ako ne budu koristili lične zaštitne mjere, ugroziti i sebe i druge.
Da li bi, u tom slučaju, ponovo mogle da uslijede restriktivnije mjere?
Uvijek postoji ta mogućnost ponovnog uvođenja restriktivnih mjera, a pratićemo gdje će se pojava većeg broja oboljelih desiti. To nužno ne znači da mjere moraju ići prema cijeloj zajednici. Ukoliko se utvrdi da je taj skok ciljano vezan za pojedinu populaciju, pojedinu grupu ili pojedino žarište, može se djelovati na njih.
Zašto zemlje okruženja bilježe manje preminulih i manje zaraženih u odnosu na ukupan broj testiranih, nego što je to slučaj kod nas?
Nisam osoba koja voli da poredi pokazatelje u vezi s korona virusom, jer mnogi od njih zavise od raznih faktora i brojeva. Kontinuitet rasta broja zaraženih u RS sada je stabilan. Imali smo skok oko 1. maja, što je u vezi s pojavom virusa u jednom staračkom domu i širenja korone u bolnici u Doboju. To nije ništa neuobičajeno i može da se desi i u budućnosti. Pojedinačne epidemije će se svakako dešavati, ali suština je bila da mi na početku imamo mjere koje će obuzdati širenje u zajednici, da se pokušamo naučiti ponašati shodno virusu, a dalje da ga epidemiološki pratimo i reagujemo gde bude potrebno. Kako smo prelazili iz faze u fazu tako smo i reagovali.
Koje su faze širenja virusa?
Tu postoje četiri faze. Prva je faza bez virusa, druga pojave virusa, treća faza porodičnih odnosno ograničenih žarišta i četvrta faza transmisije virusa u zajednici. Kako smo prolazili iz faze u fazu, donosili smo odluke da testiramo osobe koje su potencijalno sumnjive da mogu da se zaraze. Pokazalo se da se u okviru porodica dešava cirkulacija virusa, pa smo zadržali trend njihovog testiranja. To je strategija pristupa testiranju aktivnog traženja virusa.
Na čemu je sada fokus?
Sad smo došli u fazu transmisije virusa u cijeloj zajednici. Tražimo ciljne populacije, kako da ograničimo širenje virusa. Naša ciljna strategija u proteklom periodu je bila da aktivno tražimo virus u zajednici, pa smo tako došli do rezultata o linearnom rastu zaraženih. Bilježimo određeni broj osoba koje su zaražene, ali treba da radimo na tome da ne dozvolimo pojedinačne skokove u pojedinim žarištima koja nam se u budućnosti mogu otvoriti. Riječ je o ustanovama kao što su zdravstvene ustanove, domovi za stare, danas-sutra studentski domovi, u kojima kolektivni boravak nosi veći rizik za širenje zaraze.
Da li ste zadovoljni situacijom u zdravstvenim ustanovama i domovima za starije osobe?
Nije dobro ako se desi da se zdravstveni radnici zaraze na radnom mjestu. Međutim, dešava se da se oni zaraze i van radnog mjesta, kao što se može desiti bilo kome od nas. Međutim, teško je utvrditi mjesto zaraze, zbog čega i jesu išle mjere prevencije u zajednici. Ono što je u ovom pogledu značajno jeste to što zaražavanje zdravstvenih radnika nije ugrozilo funkcionisanje zdravstvenig sistema u smislu pružanja zdravstvenih usluga koje su trebale da budu pružene građanima. Ovaj segment pratićemo i dalje, jer idemo s relaksacijom mjera i vraćanjem kapaciteta zdravstvenog sistema u normalno funkcionisanje.
Šta vas je posebno ljutilo dok su na snazi bile restriktivne mjere u RS?
Najprije bih rekao da me prijatno iznenadilo kako je stanovništvo brzo prihvatilo preporuke i mjere koje smo predlagali. To je bilo izuzetno pozitivno i to bih i ovom prilikom pohvalio. Ovdje mislim na mjere ograničavanja kretanja, mjere nošenja lične zaštitne opreme i na, uopšte, mjere koje su nas izvadile iz nekog našeg komfora. Vremenom je došlo do zasićenja i do toga da su ljudi počeli da izbjegavaju sprovođenje pojedinih mjera. Onda smo išli s nekim drugim aktivnosti, kako bismo građanima stavili do znanja da od njih kao pojedinaca zavisi sprečavanje širenja zaraze.
Stav mnogih epidemiologa je da u ovom periodu imamo slabljenje virusa…
Nisam pristalica priče o slabljenju virusa; treba da naučimo da živimo sa ovim virusom i sprovodimo lične zaštitne mjere. Jer, virus kod jedne osobe može da reaguje na jedan, a kod drugog na drugi način. Naime, kada se govori o slabljenju virusa, govori se o njegovoj virulentnosti, odnosno koliko neki patogen ima mogućnost da izazove bolest kod domaćina. Naučne studije, koje su rađene ili se rade, nisu još dokazale karakteristike virusa, gdje možemo govoriti o njegovoj virulentnosti, odnosno slabljenju.
Na to, onda, ne možemo na računamo?!
Trenutno, jedina činjenica je da, kako bismo spriječili širenje zaraze, treba da poštujemo mjere fizičke distance i nošenja lične zaštitne opreme. Kad je virus tu, ne treba da razmišljamo da li treba da slabi ili ne slabi, nego da se čuvamo i pridržavamo mjera. Znam da su očekivanja svih nas da što prije skinemo maske. Međutim, virus i dalje kod nekoga može da izazove težu kliničku sliku. Imali smo osobe koje su preminule, a nisu bile ugrožene hroničnim oboljenjima i nisu bile u onoj rizičnoj grupi starijih od 65 godina. Ponavljam, lične preventivne mjere polaze i zasnivaju se na pojedincu, a svaki pojedinac može i da nastrada, bez obzira što je populaciono primjećeno da je više zaraženih s blažim simptomima i da ciljna populacija zdravstveno bolje prolazi nego što su zaraženi prolazili na početku.
Još dugo ćemo nositi maske
Da li se može procijenti do kada će epidemija korona virusa u RS biti na snazi?
O prestanku širenja virusa u populaciji govori se kada istekne dvostruki inkubacioni period, odnosno kad 28. dana nema nijedan zabilježen slučaj unutar područja koje epidemiološki nadzirete. Međutim, bez obzira da li epidemija bila ili ne bila, s obzirom na ovu nepoznanicu koju imamo, treba i dalje da se ponašamo na način kako je propisano. Jer, radi se o virusu koji je nov među populacijom, gdje sa sigurnošću ne možemo da utvrdimo njegove karakteristike i aktivnosti. Koliko god željeli da skinemo maske i javno objavimo izlazak iz epidemije, mislim da, nažalost, to nećemo brzo dočekati. Međutim, ako se budemo ponašali odgovorno, to u određenom trenutku može da bude neka od solucija.