Dvadeset i treći izvještaj Republike Srpske Savjetu bezbjednosti UN odnosi se na period novembar 2019. - april 2020. godine i u njemu, kao i u svojim dosadašnjim izvještajima, Vlada Republike Srpske izražava svoja viđenja o ključnim pitanjima i problemima sa kojima se suočava BiH, a s ciljem razjašnjavanja svojih stanovišta članovima Savjeta bezbjednosti i međunarodne zajednice.

Prvo poglavlje Izvještaja naglašava značaj poštovanja Dejtonskog sporazuma i ističe čvrstu opredijeljenost Republike Srpske za Dejtonski sporazum, uključujući Ustav BiH. Ipak, da bi BiH bila uspješna i prosperitetna i ostali akteri u BiH moraju na isti način poštovati dejtonski kompromis. Isto tako, od suštinskog značaja je da se međunarodna zajednica, uključujući visokog predstavnika, pridržava odredbi Dejtonskog sporazuma i poštuje ga.

U drugom poglavlju Izvještaja objašnjeno je zašto reakcija na pandemiju u BiH dokazuje da dejtonski ustavnopravni poredak funkcioniše, čak i u vrijeme dubokih podjela i ozbiljne svjetske krize. Decentralizovana struktura BiH omogućila je brze i djelotvorne mjere protiv pandemije i njenih ekonomskih posljedica, uprkos nastojanjima SDA i drugih bošnjačkih stranaka da iskoriste krizu za sopstvene političke ciljeve, o čemu više sadrži Prilog 4. uz ovaj izvještaj.

Treće poglavlje Izvještaja bavi se pitanjima vladavine prava; prvo je objašnjeno zašto Ustavni sud BiH, kojim dominira političko savezništvo trojice stranih sudija i dvojice sudija iz reda Bošnjaka i koji nije nezavisan u odnosu na Kancelariju visokog predstavnika, mora biti reformisan ukoliko se želi poštovati vladavina prava. Ova reforma, o kojoj se detaljnije govori u Prilogu 1. uz ovaj izvještaj, mora obuhvatiti i zamjenu stranih sudija državljanima BiH, što je Evropska unija navela kao ključan prioritet. Ustavni sud BiH mora da poštuje granice svoje nadležnosti.

U istom poglavlju naglašava se da visoki predstavnik i drugi strani zvaničnici moraju prestati da podrivaju integritet Ustavnog suda BiH putem ex parte komunikacije i drugim spoljnim uticajima na strane sudije. Isto tako, objašnjeno je zašto vladavina prava u BiH mora početi poštovanjem Dejtonskog sporazuma, čiji je cjelokupan tekst obavezujući. Konačno, ovo poglavlje teksta navodi zašto je nedavna odluka Ustavnog suda BiH nesaglasna sa Ustavom BiH, a o čemu detaljnije govori i Prilog 2. Izvještaja. 

Četvrto poglavlje govori o pogubnoj ulozi OHR-a u BiH, čiji su postupci daleko od uloge predviđene Dejtonom. Tokom krize do sada neviđenih razmjera koju je izazvala epidemija Kovida 19, OHR nije učinio ništa da pomogne BiH, a čak je pokušao da podrije efikasnost entitetskih vlada, na kojima leži primarna odgovornost za reagovanje na pandemiju.

Osim toga, objašnjeno je da bi pitanje državne imovine, koje je i dalje izvor žučne podjele u BiH, bilo davno riješeno da se visoki predstavnik nije upleo. Na kraju, navodi se i nekoliko primjera novijeg datuma gdje visoki predstavnik nije postupao kao neutralan pomagač, nego je izazvao i pogoršao probleme. U vezi s ovim poglavljem, Prilog 3. Izvještaju čini i poseban dokument vezan za prijetnju visokog predstavnika nametanjem zakona.