Pandemija je promijenila život mnogima, pa su se za pomoć ljekarima obraćali i oni koji su rijetko imali zdravstvene tegobe. Međutim, u Duškovcima kod Požege živi pastir čiji je zdravstveni karton praktično prazan, a posljednji put je kod ljekara bio 1952. godine.
U devetoj deceniji Radoljuba Filipovića jedino sluh slabije služi, ali zato je u domaćinstvu prvi ranoranilac. Rasterećen je težih poslova, a posvetio se ovčarstvu. Prije sedamdeset godina imao je posljednji susret sa ljekarima i to na pregledu zbog odlaska u vojsku.
- Da sam nekad zanemogao nikad nisam. Jok. Popijem neku rakiju, popijem kavu i to ti je. I čuvam malo ovce ko stariji čovjek i eto - kaže Radoljub Filipović.
NJegov bratanac Bratislav, koji ima sedamdeset godina, kaže da je stric u piću i jelu uvijek bio umjeren, ali zato uvijek aktivan i u pokretu.
- Služi ga zdravlje 'vala bogu. Dva puta se ženio. On jedno slovo ne zna, nepismen čovjek, ali pismeniji od njega nema. Idi nešto da ga prevariš, nema kakvi, taj sve zna. Njega ne može prevariti niko. Nema. Ljudi koji su školovani, pismeni, neđe zaglave robije, pogriješe u životu, ali on to do danas nije uradio nikad. Uvijek je poštovao zakon, cijenio drugoga i sebe, znači nikada nije u životu pogriješio - navodi Bratislav Filipović.
Prije desetak godina kupio je konja u Smederevskoj Palanci i doveo ga pješke do Duškovaca. Kratko ga je zadržao, jer je kaže bio nestašan i nije dozvolio da se jaše.
- Nismo smjeli što se ujeda i bije se nogama. Te ga odvedem u Čačak te prodam. Bio vašer neki. Dam i sve dam muzici, pjevačici. Pa bolje što sam dao nego doktoru - ističe Radoljub Filipović.
Još ima kondicije, pa kao mladić zaigra u kolu na iznenađenje mladih. Zdrava hrana i rad su mu, kaže, omogućili da ne mari za godine, nego živi kako ga noge nose, dok god srce vuče.
