Kada je došao u Republiku Srpsku bio je smješten na Palama. Tamo su kako je svjedočio, dovozili pacijente četiri sata, a smrtnost je bila u 80 odsto slučajeva. 

"Kad silazim u tu sarajevsku kotlinu, kao da silazim u one Danteove krugove pakla. Vraćam se u mjesto koje nema veze sa životom i normalnim svijetom. A kad siđeš dole, sve ti to postane normalno, a ono drugo strano", pisao je doktor Lazić u knjizi "Dnevnik ratnog hirurga".

Nakon što je prema svom svjedočenju operisao djevojčicu Slađu koja je bila teško ranjena, a njen otac mu je ljubio krvave klompe i molio ga da je spasi, nije uspio. Tada je kaže doživio tagediju, mislio je da neće moći više da operiše, da ga je Bog izdao. A onda kaže dolazi novi pacijent, isto borba, pobjeda. Pa opet pobjeda. Nije zaboravio malu Slađu, to ga sve održava da radi. To je takva traka na kojoj idu porazi i pobjede, više pobjede. A ja pamtim one najteže poraze, pričao je doktor Lazić.

"Svaki rat iznjedri i dobre i loše ljude i pokaže ko si zapravo. Doktor Lazić je dobra strana ovog rata. Čovjek koji sigurno neće biti zaboravljen. I prije mog ranjavanja ja sam služao priče o doktoru Laziću, Lazi kako smo ga zvali. Ne postoji ništa što ljudi sa Ilidže ne bi uradili za svog doktora Lazu, kao što ne postoji ništa što doktor Lazo ne bi uradio za njih", govorio je Zoran Žuža, jedan od Lazićevih pacijenata.

"Ja i danas vidim tu kolonu. Moji ranjenici, moji prijatelji, moja djeca. U toj koloni koračaju zajedno i živi i mrtvi. Nikad ih nisam dijelio. Svaki hirurg u ratu ima svoju kolonu. I ja vjerujem da svaki hirurg ima u ratu kolonu u kojoj su živi i mrtvi, i koji ih ne dijele", pisao je doktor Lazić.

Lazić, ljekar niškog Kliničkog centra je zbog teškog zdravstvenog stanja bio priključen na respirator. Preminuo je danas.