Ne prođe ni dan da majka Olivera na brojčaniku ne ukuca broj njegovog telefona i ne nazove ga, ali je odgovor uvijek isti “osoba koju ste pozvali je isključila mobilni telefon ili je privremeno nedostupna”.

Osim što ga zove, piše mu i poruke. Trgne se na svaki poziv sa nepoznatog broja, misli on je. Isto je i kad joj neko pokuca na vrata, iako joj rijetko ko dolazi. Jedno je dobro, ne gubi nadu da je živ i da je dobro. Jedino joj je to ostalo, s obzirom na to da nema nikakav trag, ni dobar ni loš.

Aleksa je nestao 28. decembra. Sa sobom je ponio sve diplome, svjedočanstva, sva dokumenta, zbog čega majka misli da je otišao negdje u inostranstvo, da mu je neko ponudio posao jer je odličan poznavalac kompjutera.

Ostavio joj je i poruku na kompjuteru da ide u inostranstvo da radi, da mu ta firma za koju je radio nudi posao, smještaj, vizu, da mu je sve obezbijeđeno…

– Napisao je i ako mu se ne svidi, da će da se vrati, da ne brinem, da je planirao to i prije, ali da nije otišao jer mi je suprug preminuo, a nije htio još tada da me ostavi samu. Napisao je da ne plačem, da ga ne zovem, neće da odgovara jer bih ja pokušala da ga vratim – napamet zna poruku Olivera, Aleksina majka.

Zbog ove poruke i zbog toga što nema još nikakvog traga, ne želi da se prepusti lošim mislim.

– Nemam ništa u vezi s njim. Ni dobro, a ni loše. Neću da prizivam zlo. Vodim se time da je dobro, da je živ i vodim se time da je loše da bi se do sada čulo. Čekam dan da me on pozove. Vjerujem u to da je živ. Ne mogu da mislim da je loše – ponavlja Olivera, piše Telegraf.rs.

U međuvremenu, imala je poziv od dvije osobe, poslije više od 20 dana od nestanka, da je viđen u beogradskoj opštini Grocka. Prvo joj se javio muškarac, a zatim i jedna žena koja ga je, navodno, vidjela u prodavnici.

– Rekla je da ga je vidjela u prodavnici u Grockoj. Nešto je kupovao i potom je, kako tvrdi ta žena, otišao na autobusku stanicu i tu čekao prevoz. Policija tek treba da nam javi da li su išli tamo i šta su ustanovili – ispričala je u januaru Olivera.

Sad kaže da ni o tome nema nikakvu informaciju.

– Zvala me danas neka žena iz Niša. Putovala je iz Jagodine u Niš, ali to je bilo još prije nego što sam ja prijavila nestanak Aleksin. Kaže da je vidjela mladića koji je išao za Niš, koji liči na njega, da je bio u odijelu, nosio crnu torbu. Ali, nije… To je bilo 25. decembra, bio je kod kuće tada, sa mnom – kaže i dodaje:

– Svaki dan okrećem njegov broj i šaljem poruke. Nedostupan je i dalje. Kad zazvoni moj, vidim nepoznat broj, uvijek se nadam da je on, da će da dođe i da mi pozvoni na vrata. Jedino što je ostalo je to, da vjerujem da je živ, da je dobro, da će da me pozove ili da dođe. Nemam drugi izbor.”