Mirkov život obilježen je odlaskom majke, gotovo od samog rođenja, ali se sudbina godinama kasnije ponovo poigrala sa ovim predivnim mališanom. Prije dvije godine, poginuo mu je otac, te je Mirko ostao bez oba roditelja, ostavljen babi i dedi, da živi u teškim, nehumanim uslovima stare, dotrajale kuće.

Mirko, kako priča njegov deda Mijomir Ilić, ne priča o ocu. Majke se ne sjeća. Ima samo babu i dedu koji su njegov čitav svijet, koji su mu danas otac i majka.

A Mijomir i njegova supruga nemaju stalan posao - nadniče, deda Mijomir siječe drva u šumi... Snalaze se kako znaju i umiju najmanje misleći na sebe, svu snagu i volju usmeravajući na svoje unuče, da se potrude da mu obezbijede makar ono najosnovnije.

Ova porodica godinama je živjela u veoma teškim uslovima, u trošnoj kući i sa dugovima zbog kojih im je i struja bila isključena. Ipak, humani ljudi su prethodne dvije godine sakupljali novac preko organizacije "Taj rad, budi čovjek" čije je sjedište u Sjedinjenim Američkim Državama, za obnovu kuće malog Mirka uspjeli su da prikupe čak 12.000 evra.

Mirko nije zaboravljen

Mirkova nekadašnja učiteljica Jelena Vidosavljević, ujedno i koordinatorka humanitarne organizacije, kaže za Telegraf.rs da su se humani ljudi okupili oko ideje da se pomogne dječaku, da se zna da nije zaboravljen.

- Svima nama je dobro poznata njegova priča i želimo da se zna da Mirko nije zaboravljen. U pitanju je humanitarna organizacija iz Amerike koju vodi čovjek poreklom iz Šumadije, koji već duži niz godina živi i radi tamo. Tokom akcije je prikupljeno 12.000 evra i sav novac biće uložen za rekonstrukciju krova, stolarije i za nekoliko mjeseci radimo i izolaciju - kaže Jelena za naš portal ističući da je mali Mirko divno i prepametno dijete koje je, nažalost, doživjelo tešku sudbinu.

Ipak, poslije niza tužnih godina punih strepnje i briga, u kući Ilića ovih dana potpuno je drugačija atmosfera. Dvorište je puno majstora koji užurbano rade na rekonstrukciji kuće. Kako nam kaže Mirkov deda Mijomir, majstori trenutno završavaju krov, a u planu je i izolacija kuće na proleće.

Bol poslije nesreće

- Šta da vam kažem. Moje je više prošlo, najbitnije mi je za unuče. Dobro je, srećan je. Ima i tablet, i kompjuter, sad još samo treba da uvedemo internet i televiziju, da može da prati onlajn nastavu - kaže Mijomir koji se priseća najtežih trenutaka, posle vijesti da mu je sin poginuo u saobraćajnoj nesreći.

- Za koji dan će dvije godine otkako je poginuo... Ta slika... kada sam oblačio svog sina koji je preminuo... stalno mi se vraća, stalno mi je to u glavi - kroz suze izgovara Mijomir kog gubitak sina i danas podjednako stravično boli.

Drhtavim glasom govori i o tome kako je preuzeo brigu o svom unuku kada je Mirko imao samo četiri mjeseca, ističući da mu je najvažnije da dječak konačno ima sve uslove za pristojan život.

Kako kaže Mijomir, u njihovom selu malo je djece. Mirko je jedini učenik trećeg razreda.

(Telegraf)