Milojka i Momir Milivojević, uskoro će napuniti čitav vijek postojanja na ovom svijetu, ljubav ih, kažu nije napustila. Ovih dana proslavili su čak 71. godinu srećnog braka i romanse koja je počela u prvoj polovini prošlog vijeka i to u jednom školskom dvorištu.

Još uvijek pamte dan kada je u školskom dvorištu ograđenom prošćem započela njihova romansa i vijreme kada su pregrmili teške, ali i lijepe dane boreći se da obezebjede egzistenciju za svoju djecu.

"Oženio sam se sa 19 godina, majka mi je bila bolesna, i trebalo je da idem u vojsku, te da bi neka ženska ruka mogla da pomogne, riješio sam da je oženim. Možda je ona mogla da se uda i bogatije, ali, mi smo se kao djeca u školi zavoljeli", priča Momir.

Ova školska ljubav traje i dan danas potvrđuje ovaj par. Upravo je to razlog što su se u njihovom dvorištu nakon sedam decenija ponovo začuli zvuci harmonike.

"Momira se sjećam iz školskih dana, bio je dobar, a vragolast", priča Milojka sa osmijehom na licu i dodaje da nije neku školu završila, jer ih je u obrazovanju prekinuo rat.

Milojka i Momir kažu da su "ratni mladenci" i đaci, bili su slični po uspjehu u školi, mada je kažu ona znala bolje pjesmice i dobro ih recitovala.

Milojka je od supruga starija jednu godinu, a Momir sa dječačkim osmijehom kaže da je ona na dobitku, jer ga je osvojila.

"Sjećam, se dana kada smo išli na vašare i kad stanem da razgovaram sa drugom djevojkom, ništa joj ne promiče", kazao je Momir.

Kažu da se sjećaju velike svadbe, a prije braka se nije prilazilo blizu, majke su u to vrijeme bile stroge za svoje kćerke.

"Moj otac je bio odlučan u tome da se oženim, moralo je tako, jer sam bio tri godine u vojsci, te da se za to vrijeme ne bi nešto promijenilo, morali smo da se vjenčamo prije vojske kako bi naša ljubav opstala i bila sigurna. Nisam htio da je varam", istakao je Momir.

U to vrijeme svadbe su bile ogromne, mnogo svatova i rodbine, komšiluk, selo puno.

Tadašnji svatovi odavno su se preselili na onaj, a ovi današnji tek su stizali na ovaj svijet.

Zorka Rajevac je jedino dijete ovih vrijednih planinaca koji su kažu napravili samo jednu veliku grešku u svom veku što nisu imali još potomaka.

"Ovdje sam odrasla, imala lijepo djetinjstvo i predivne požrtvovane roditelje. Da je bilo još djece, oni bi isti bili. Moji roditelji su veoma radni, pošteni, voljeli su se, lijepo su se slagali. Ova kuća je zarađena radničkom rukom, dok je stara kuća naslijeđena od oca. Moj deda je bio pametan, imao je troje djece, znao je da kad mu se sin oženi, treba da počne da radi, mnogo su radili, te su zato ostali sa jednim djetetom plašeći se da li će moći da prehrane djecu", priča Zorka.