"Sutra će biti dvije nedjelje od kako je Ivan umro. Nisam imao snage da odgovaram na svaku pojedinačnu izjavu saučešća, ali to ne znači da nisam svaku pročitao, a mnoge i primio k srcu. Hvala iskrenim prijateljima na pažnji, mislima i sjećanjima koje su podijelili sa mnom. Hvala i onima koji se nisu javili, posebno onima koji su me ranije - bez trunke stida - jurili po Fejsbuku i moljakali za svakojake usluge od mog poznatog brata.

Najzad, hvala i onima koji su pomislili da će mi nešto značiti njihovo pisanije, iako su prethodno na sve strane blatili Ivana zbog njegovog političkog angažmana. Sve je to ok. Psi laju, a karavani prolaze. Izjave saučešća su, kao i svi rituali vezani za smrt, začudne konvencije, jezičke skalamerije koje pokušavaju da zakrpe iznenadnu prazninu i ispune vakum nepostojanja. Kao takve, one su sušta artificijelnost, osuđena, po svojoj prirodi, na neuspjeh.

Onaj koji izjavljuje saučešće se uvijek osjeća neprijatno, neadekvatno i nesigurno jer zna da ne može da kaže ništa smisleno i suvislo. A onaj koji prima saučešće se osjeća obavezno da sluša, da se zahvaljuje, i da tješi onoga ko je došao da tješi. Mislim da je u tom neskladnom i neprijatnom obrtu i srž samog rituala: kada tješeni postane tešitelj, on se svjesno predaje i obavezuje buđenju jezika iz beslovesnosti tuge, pronalaženju riječi i njihovom čupanju iz tišine. I tako ponovo počinje život - naveo je na početku Toma.

Ivan je bio moj brat, moj najbolji drug, moja ljubav, moja snaga, moja sreća i moj ponos. Par nedjelja pred smrt mi je rekao da nikada nije bio srećniji - i to smo vidjeli i osjećali svi koji smo ga zaista poznavali i voleli. U Mari je pronašao ljubav svog života, a u malom, prepametnom zafrkantu Luki dobio neoborivi dokaz da čuda postoje i da se ponekad dešavaju čak i onima koji to zaslužuju. Da li to znači da je njegova smrt za nas sada manje bolna i manje nepravedna?

Naravno da ne. Ali iza njega neće ostati samo blistava karijera, vanserijski uspjesi Beogradske filharmonije, njena obnovljena stara zgrada i novo velelepno zdanje, koje će se tek graditi, rekonstruisani Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti, "Gradovi u fokusu", "Muzeji od 10 do 10", set medijskih zakona, uvećani budžeti u kulturi, britka pamet i oštar jezik, kojim je tako lako, nepogrješivo i ciljano izbezumljivao tviterašku balavurdiju i isfoliranu beogradsku elitu (i zbog čijeg nezgrapnog bijesa i nemaštovitog, primitivnog jezika smo se on i ja tako često valjali od smjeha); iza njega neće ostati ni samo naša sećanja na njegov zarazni i nepokolebljivi optimizam, radnu etiku i vjeru da se uvijek može i bolje i više; iza njega ostajemo i svi mi - a nije nas malo - koje je on svojom duhovitošću, svojom nežnošću, svojim ludim idejama i nevjerovatnim planovima konstantno inspirisao i činio srećnijim i boljim ljudima. Malo li je za jedan život? - dodao je Ivanov brat.

- U "nas" ovdje, naravno, ne ubrajam dežurne lešinare koji su se protekle dvije nedjelje utrkivali u medijskim izjavama kako su eto baš oni bili njegovi najbolji prijatelji. Ovdje mislim na one koji su ga stvarno voljeli i poštovali. Vi znate ko ste. Svi znamo zapravo ko je ko. Mali je ovo grad. Ivane, neka ti je laka zemlja. A mi ćemo se truditi da, svako na svoj način, nastavi ono što si ti započeo. U inat svima. I uprkos svemu", zaključio je Toma, uz fotografiju brata Ivana.