Osamdesetšestogodišnja Nada Jurišić iz Šapca rano djetinjstvo provela je u logoru u Jasenovcu. U ovo vrijeme 1942. godine napustila je roditeljski dom u Kozarskoj Dubici, da bi se godinu dana kasnije, zauvek rastala sa majkom.
Film “Dara iz Jasenovca” doživjela je kao potresno podsjećanje na ono što je preživela.
Očekivali smo da će jednom doći po nas, jer smo živjeli blizu Kozare, ali nismo imali kuda, ispričala nam je Nada Jurišić, koja se jasno sjeća te noći kada su je ljudi u crnom sa bratom i majkom odveli u logor.
Šestogodišnja djevojčica tražila je od majke da kuću napusti u novoj haljinici koju joj je sašila za Vrbicu.
Pamti vagon za stoku u koji su ugurani, šišanje do glave, majku koja je osjedela za jednu noć i ubijanje ljudi, posebno žene koja je prva stradala.
– Ona je sakrila 500 kuna u opanak i preda mnom i pred mojim bratom ju je ubio onaj Ljubo Miloš, onaj, poznati gad. Oni su nam davali neprosijano kukuruzno brašno, onako samo zameteno. Možete zamisliti kako je to sve za nas bilo stravično, umiralo se samo tako. Onda je majka rekla da to tek malo uzmemo, a da je najbolje da iz onog zdenca, da pijemo tu vodu, ja mislim da nas je ta voda spasla, mi smo jako puno pili vode, a nismo jeli ništa – sjeća se Nada Jurišić.
Glad je, kaže, bila lakša od pucnja pištolja na koji se često trzala. Gledala je i kako leševe posipaju krečom, preležala krijući male boginje. Pamti zločine, ali i veliku solidarnost.
– Majka se nadala da će oni nas vratiti i da ćemo mi nekako moći da se dočepamo slobode i Dubice naše, međutim oni nas ponovo strpaju u Staru Gradišku i poslije toga nas razdvoje od majke, to je bilo najtragičnije – priča Nada.
Majka nije mogla psihički da podnese odvajanje od dece, a onda su je ubili. Na sreću, iz kolone za drugi logor, spasla ih je snaha iz Lipovljana.
Djetinjstvo je potom provela menjajući adrese kod rodbine i u izbegličkim domovima. I pored vrtloga užasa, otkrila nam je kako je uspela da završi ekonomiju, zasnuje porodicu i očuva mentalno zdravlje.
– Mislim da je to bio jedan dobar brak i dobri ljudi oko mene, pogotovo Baća, on je taj najzaslužniji, on nikada meni nije uputio ružnu riječ – ističe Nada u razgovoru za RTS.
Sa čuvenim fudbalerom Mačve, Baćom Jurišićem, živjela je više od 60 godina.
U malom stanu punom uspomena sve odiše toplinom. Svedočenje nam je darovala da mladi dožive susret sa istorijom i kaže da nikoga ne mrzi, vjerujući da je dobro jače od svega.
