Ankica je umrla prije nekoliko dana. Ona je do kraja života, ukupno 26 godina, tražila sina Ivana. Zavještala je svoj DNK, ukoliko ga pronađu, da bi se grob, kako je rekla, mogao obilježiti i da ona bude sahranjena sa njim. Za te ljude nema pravog života. Ne možeš da prevaziđeš tako nešto i zbog toga je to veoma teško – kaže Igor Jurić u intervjuu za Telegraf.

Datum Ivanovog nestanka je 19. januar, a njegova majka Ankica, iako su joj oči izblijedile od čekanja nije gubila nadu.

Do prije 10 godina je za sinom tragala sa suprugom Matijom, kog je upoznala u Batinskoj bici i kojeg je njegovala kao ranjenika, kada je imala svega 15 godina. On je od tuge za sinom uvenuo 2011. godine.

Umrla je sa 94 godine i uvijek je govorila da se uvijek obraduje kada se neko pronađe.

– Moja prva i posljednja misao je sin Ivan. Sve podsjeća na njega. Pisma, fotografije, plaketa “primjernog vojnika”, sitnice koje mi je donosio sa putovanja, ručno izrađeni ukrasi za kuću, izgovorene riječi. Teško podnosim što se niko više ne angažuje u potrazi za njim – rekla je ona prošle godine.

Nema na koja vrata nije zakucala ne bi li nešto saznala o svom sinu. On je nestao u januaru 1996. godine u Bajskim vinogradima u Subotici. Na sebi je imao trenerku, a mogao bi da se prepozna i po mladežu na vratu, sa desne strane.

Te godine napunio bi 41 godinu, a u junu ove bi napunio 67.

Nakon što je Ankici preminuo muž, na spomen ploči uklesan je i Ivanov lik kao sportiste, kako bi se tu položili i njegovi posmrtni ostaci kada se i ako se ikad nađu.

– Sve više blijedi nada u mom srcu da je Ivan živ. Prije nekoliko godina smo pripremili i grobno mjesto za njega uz oca. Zato sam i zatražila od Višeg javnog tužilaštva da mi uzmu DNK uzorak u slučaju da se nekada pronađu Ivanovi posmrtni ostaci da se imaju sa čim uporediti – rekla je tada.