Prije šest godina učiteljica srpskog jezika u Osnovnoj školi Aca Aleksić, zadala je učenicima temu "Moj život na selu", objavile su Nezavisne Narodne Novine Rasinskog Okruga na svom Fejsbuk profilu.

Jedan dječak napisao je tri rečenice: - Moj život na selu je težak, volio bih da imam kupatilo sa bojlerom da grijemo vodu za kupanje. Volio bih da imam svoju sobu, da imaju gdje drugari da mi dođu. Volio bih da ozdravim i da ne idem više u bolnicu, jer bolje mi je u mojoj kući koja je stara i oronula, nego u bolnici.

Marko živi sa ocem, majkom, sestrom i babom u kući koja je stara preko 200 godina i koja prijeti da se uruši. Prošle godine pao je plafon u sobi gdje su Marko i sestra Milica spavali, srećom pala je sredina plafona, pa su djeca ostala nepovrijeđena. U kući 4 sijalice i jedna česma, stari smederevac na koji se kuva i grije voda za kupanje, stari televizor i kreveti duplo stariji od Marka.

Malo je lijepih trenutaka kojih Marko može da se sjeti u prošlosti, najdraže mu je kada su za njega igrali navijači Zvezde i Partizana, kada je dobio biciklu od Neleta iz Holandije, kada je išao u zoološki vrt. Sada ima drugare u srednjoj školi koji ga vole i pomažu, voli da se druži sa njima ali ne izlazi u grad.

Porodica je u više navrata pisala Ministarstvu za rad i socijalna pitanja, 2016. i 2017. godine, odgovor nikada nisu dobili, a kopije pisma zavedene na pisarnici ministrastva stoje.

Naše društvo treba da stidi od ovog dječaka koji 16 godina živi od očeve minimalne plate i socijalne pomoći. Starija sestra se zaposlila u Vrnjačkoj banji u ugostitestvu i polovinu svoje plate daje Marku za školovanje, doručak i garderobu.

Možda se neko i sjeti malog dječaka, njegovog pismenog rada i nedosanjanog sna.

Apelujemo na ljude dobre volje, udruženja, medije, političare, sportska društva, dijasporu, da se uključe jer ovaj dječak to zaslužuje.

Pored svih nedaća, Marko ne skida osmijeh sa lica, u duši kako mu je jedino on zna.