Na suđenju Stanišiću i operativcu SDB Srbije Franku Simatoviću-Frenkiju, optuženim za zločine nad nesrbima u Hrvatskoj i BiH, ambasador Roberts je, kao svjedok Stanišićeve odbrane, sugerisao da je pouzdana informacija da je Stanišić bio "tajni agent CIA", koju je objavio 2016. u svojoj knjizi "Razgovori s Miloševićem".

Na pitanje tužioca Daglasa Stringera o poreklu i zasnovanosti te informacije, Roberts je odgovorio da mu britanska vlada "nije dozvolila da govori o tim stvarima" i da je "nedavno" upozoren da mora poštovati zakon o službenoj tajni. Podsjećajući da je zvanični London odobrio sadržaj ambasadorove knjige prije nego što je ona objavljena, tužilac Stringer je pitao da li je ta "informacija pouzdana", na šta je svjedok uzvratio: "Vi prosudite".

"Hoćete li da kažete da se ne smemo osloniti na tu informaciju?", insistirao je tužilac. "Ja bih se, sasvim sigurno, oslonio na sve što piše u knjizi", odgovorio je Roberts, koji je u Beogradu službovao od 1994. do 1997. Upitan "šta je britanska vlada znala o Stanišiću", svjedok je kazao da "ne želi da ulazi u to", budući da je uslov za njegovo svjedočenje bio da ne bude pitan o "prikupljanju obavještajnih podataka".

Roberts je, međutim, rekao da je Stanišić bio "zastrašujući šef tajne policije" tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.

"Stanišić je znao gdje su tijela zakopana", rekao je Roberts, ne precizirajući da li koristi stilsku figuru za tajnu u engleskom jeziku ili misli doslovno. Naglasio je da je Stanišić "ukoliko bi bio primoran, mogao otkriti po Miloševića izuzetno neugodne stvari", ali je odbio da detaljnije obrazloži, pozivajući se na instrukcije Forin ofisa.

Kao dokaz za Stanišićevu moć i bliskost s Miloševićem, Roberts je ispričao šta mu je predsjednik Srbije rekao 1995. tokom krize koju su izazvali Srbi uzimanjem pripadnika Unprofor za taoce.

"Milošević mi je rekao: 'Stanišić (koga je poslao u Republiku Srpsku) će reći Radovanu Karadžiću da ću ga ubiti, ako ne oslobodi taoce. Karadžić zna da to mogu da uradim'", posvjedočio je britanski diplomata, dodajući da je Stanišić imao moć da tu poruku prenese.

Od kraja 1993, kada je vođstvo Republike Srpske, uprkos insistiranju Srbije, odbilo da prihvati Vens-Ovenov mirovni plan, Milošević je, po Robertsu, smatrao Karadžića "svojim Frankenštajnom" koji se otrgao kontroli.

"Na ovaj ili onaj način, Milošević je od 1994. zato pokušavao da ukloni Karadžića".

Na pitanje tužioca da li je Stanišić pomogao Miloševiću da stvori srpske "državice u Hrvatskoj i BiH", svjedok je rekao da "pretpostavlja" da je tako.

"Milošević se do 1993. ponašao kao piroman, a potom kao vatrogasac"

Ambasador je kao "vjerovatno tačnu" prihvatio sugestiju tužioca Stringera da je Milošević 1991-92 "prihvatio etničko čišćenje" koje su počinile srpske snage u Hrvatskoj i BiH.

Po Robertsovom tumačenju, Milošević to nije činio iz "nacionalističkih" pobuda, već je srpski nacionalizam koristio "cinično", kao sredstvo za učvršćivanje svoje moći nad Srbima, ne samo u Srbiji, nego i van nje. Za ratne zločine, Milošević je redovno okrivljavao "mali broj paravojski", ali nije odgovarao na Robertsovo pitanje "ko ih je opremio, obučio i poslao na ratište".

"Milošević je siguno bio uključen u omogućavanje svega toga", kazao je svjedok, uz opasku da su Arkanove aktivnosti 1994. počele da izazivaju "ozbiljnu Miloševićevu zabrinutost".

(Kurir)