Ovo je bila jedna od najvećih rudarskih nesreća u bivšoj Јugoslaviji, u kojoj je od trovanja ugljen-monoksidom nastradala polovina prve smjene rudara.

Iza poginulih rudara ostalo je 135 maloljetne djece. Izvlačenje posmrtnih ostataka trajalo je skoro mjesec dana.

Nakon što je tog dana, nešto iz podneva, objavljena vijest da je oko stotinu rudara u Aleksinačkim rudnicama zatrpano pod zemljom nakon eksplozije metana, te da niko od onih koji su bili duboko u jami nije preživio, rudnički krug su blokirali vojska i policija, a ubrzo su počele da stižu čete za spasavanje iz drugih rudnika.

Kasno poslije podne tog dana objavljeno je saopštenje rukovodstva aleksinačkog ugljokopa koje je navelo da se tragedija dogodila u minut do 12.00 kada je došlo do "upale instalacija i transportnih uređaja u transportnom hodniku na koti minus 445. Od produkata požara došlo je do gušenja, odnosno trovanja zaposlenih u proizvodnom reviru".

U istom saopštenju je navedeno da su "svi rudari bili opremljeni kiseoničkim samospasiocima, koji u izuzetno teškim uslovima stvorenim nastalim požarom, nisu bili od pomoći".

Dugotrajna i teška je bila danonoćna borba spasilaca s odronima i vatrom poslije nesreće u jami "Morava" na drugom oknu Aleksinačkih rudnika da bi se probili do mjesta gdje su stradali.

U noći između petka i subote, 17. i 18. novembra, tridesetak pripadnika kombinovane Čete za spasavanje iz Aleksinca i Sokobanje, koji su prvi krenuli prema mjestu tragedije, umalo nisu stradali jer se na njih, na oko 450 metara pod zemljom, obrušila velika količina zemlje i kamenja.

Akciju su, uz više opreme, morali da nastave u subotu ujutro, probijajući i odron od prethodne noći i nova začepljenja. Ali, nikako nisu mogli da se probiju kroz hodnike koji su bili u potpunosti zatrpani, pa je nestala i najmanja mogućnost da se stigne do nastradalih.

Pronalaženje posmrtnih ostataka poginulih rudara i njihovo vađenje na površinu trajalo je do polovine decembra, tačnije 25 dana od trenutka kada su spasioci uspjeli da dođu do prvih nastradalih.

Ljubiša Stanojević, koji je sa svojim timom iz jame izvlačio tijela nastradalih rudara, nagrađen je državnim ordenom za hrabrost.

"Na sve strane leševi, koji su se borili za život, pomoću maski koje su imali samo spasioci. Teško, jako teška scena, mnogi od spasilaca nisu mogli da izdrže, pa su povrćali i vraćali se nazad", ispričao je Stanojević.

Kada je i posljednje tijelo rudara izvađeno i sahranjeno, jama "Morava", opasna zbog metana, nalivena je velikom količinom tečnog azota. Od tada nijedan komad uglja nije iskopan u Alekisnačkim rudnicima.

Više od polovine stradalih rudara počiva na starom i novom groblju u Aleksincu, a mnogi u rodnim mjestima širom tadašnje SFRЈ.

Na spisku stradalih u jami "Morava" bilo je rudara i radnika drugih struka svih nacionalnosti i iz svih krajeva nekadašnje Јugoslavije.

Djeca koja su ostala iza stradalih rudara su zbrinuta, za njihovo školovanje, studiranje i prekvalifikaciju obezbijeđene su stipendije.

Sa rudarima je umro i rudnik. On je ubrzo nakon tragedije zatvoren, a naselje Aleksinački rudnici od tada je skoro potpuno pusto, pišu beogradski mediji.

Nedugo poslije tragedije, sredinom proljeća 1990. godine, iako je bilo veoma mnogo neslaganja i protivnika u organima vlasti, odlukom najviših državnih organa Srbije, koja je donesena nakon sagledavanja situacije u Aleksinačkim rudnicima, zatvoren je jedan od najvećih ugljenokopa u Srbiji.

Poslije više od stotinu godina postojanja i rada stavljen je katanac na jedan od najrentabilnijih srpskih rudnika, koji je osnovan 1883. godine.

U ovom ugljenokopu do tragedije je radilo nekoliko hiljada radnika, najviše rudara i rudarskih pomoćnika, tehničara i inženjera.

Sa oko hiljadu zaposlenih, Aleksinački rudnik bio je okosnica razvoja privrede u ovom kraju.

Zamjenik predsjednika opštine Aleksinac Čedomir Rakić rekao je da je rudnik mnogo uticao na privredu, ne samo na ljude koji su živjeli od rudnika, njihove porodice, već i na malu privredu i firme koje su se naslanjale, kako iz opštine Aleksinac, tako i iz cijele Srbije.