Odluku od 7. jula da isporuči kasetne bombe Ukrajini američka administracija opravdala je obećanjem Kijeva da ih neće koristiti na civilnim područjima, pišu Novosti.
Koliko je ovo obećanje, kao i samo opravdanje besmisleno, pokazuje slučaj Niša, tokom NATO agresije, u maju 1999. godine.
Tada su kasetne bombe, usmjerene na tamošnji aerodrom, završile u centru grada, na pijaci i u baštama, i ubile 16 civila, među kojima i trudnicu u poodmakloj trudnoći, dok je 18 ljudi ranjeno.
Da je kasetna bomba izuzetno opasno oružje, prije svega za civile pokazuju sva područja na koja su bačene i na kojima čak i poslije četvrt vijeka, kao na primjer kod nas, ili poslije pola vijeka, kao u Vijetnamu, i dalje ubijaju muškarce, žene, djecu.
U pitanju je oružje koje se raspada u vazduhu i oslobađa više "bombica" na širokom području. Dizajnirane su tako da detoniraju pri udaru o tlo, ali kod mnogih do toga ne dođe odmah.
Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, u nekim nedavnim sukobima čak i do 40 odsto bombi nije eksplodiralo.
- Iako se u vojnim školama uči da osam do 14 odsto ostane neeksplodirano, procenat može da bude mnogo veći i to predstavlja najveću opasnost po civile - kaže za Novosti Slađan Vučković, penzionisani podoficir i nosilac ordena za hrabrost, koji je u aprilu 1999, na Kopaoniku ostao bez obje ruke kada je eksplodirala kasetna bomba.
On se sada bavi promocijom zabrane kasetne municije.
- Ako su kasetne bombe bačene na kameniti teren, eksplodiraće ih više, a ukoliko su bačene na zemlju, procenat eksplozije je manji. U Vijetnamu su bačene tokom rata, sedamdesetih godina prošlog vijeka, a prije neku godinu, kad sam tamo bio na konferenciji, jedna je ubila čovjeka. Dakle, ni poslije pola vijeka nisu očišćeni Vijetnam, Laos, Kambodža - priča Vučković, dodajući da je, bez obzira na to šta tvrde velike sile, u pitanju neprecizno i neselektivno oružje koje ne bira ni pol, ni godište, ni vjeroispovijest, ni nacionalnost - ubija sve.
Takođe, primjećuje da to nije odbrambeno sredstvo jer ih nijedna zemlja ne koristi na svojoj, već uvijek na tuđoj teritoriji.
Bojan Glamočlija, direktor Centra za razminiranje Srbije, kaže da je u Srbiji od devedesetih do danas očišćeno 14.028.603 kvadratna metra teritorije od neeksplodiranih kasetnih bombi, a ostalo je još 610.137 za čišćenje.
Zabilježeno je 3.175 pronalazaka, odnosno lokacija sa bombama.
- Kada su u pitanju civilne površine, očišćena su područja Kopaonika, Sjenice, Tutina i Niša, a ostali su Ponikve i Bujanovac. Iako nismo potpisnici Konvencije iz Osla, ipak smo uspjeli da dobijemo značajnu pomoć za uklanjanje ovih bombi. U posljednje četiri godine naročito su značajne donacije SAD i Јužne Koreje, na čemu smo im zahvalni - kaže Glamočlija.
Tokom godina veliku pomoć pružili su i Rusi, a humanitarni program za razminiranje u Srbiji pokrenut je 2008. godine, pošto su rusko Ministarstvo za vanredne situacije i MUP Srbije potpisali sporazum.
Od tada je, najprije ruski, a zatim rusko-srpski tim, očistio od eksplozivnih naprava oko 6,1 miliona kvadratnih metara terena.
Kako je objavljeno 2018. godine, otkriveno je i uništeno ukupno 13.160 neeksplodiranih mina.
Prema podacima Norveške narodne pomoći, u nesrećama od kasetnih bombi kod nas evidentirana je 191 žrtva. Poginula je 31 osoba, a ranjeno 160. Najveći broj stradavanja desio se u vrijeme djelovanja NATO avijacije, 1999. godine.
Pomoć žrtvama poslije dvije decenije
- Prvi put poslije 20 godina, prošle godine uspjeli smo preko Centra za razminiranje da obezbijedimo međunarodne donacije za pomoć žrtvama mina. Išli su na rehabilitaciju, zamijenili su proteze... Izvještaje podnosimo Ujedinjenim nacijama i očekujemo da bismo ubuduće od njih mogli da dobijemo pomoć - kaže Bojan Glamočlija.
Tokom ovih djelovanja smrtno je stradalo 26 ljudi, a teže ili lakše ranjeno 151, navode u Centru. Od završetka djelovanja NATO snaga, pa do novembra 2008. godine, stradalo je još 14 ljudi, od čega pet smrtno, dok je ranjeno devet, među kojima su pirotehničari, poljoprivrednici, djeca i slučajni prolaznik.
Od tada do danas, prema podacima Centra, desili su se akcidenti četiri deminera tokom čišćenja površina zagađenih kasetnom municijom - troje je povrijeđeno, a jedan poginuo.
Kada ih pronađu, kako kažu u Centru za razminiranje, demineri ne smiju da ih pomeraju. Svaka mora da bude uništena baš na mjestu pronalaska, pa makar i u oluku, kao što je bio slučaj sa niškom Ćele-kulom, ili baštom u naselju Duvanište.
Najveći problem sa kasetnim bombama, prema mišljenju vojnog analitičara Aleksandra Radića, jeste činjenica da su veoma male, da se nikad ne može precizno znati gdje su pale, niti gdje su na kraju završile.
Kako naglašava, može ih pomjeriti i vjetar i kiša, odnosno bujica.
- One se neće aktivirati dok na njih ne naiđu kola, poljoprivrednik sa mašinom, ili dok ih djeca ne uzmu u ruke, što se sve dešavalo. Nikada ne možete biti sasvim sigurni gdje je bačena, kao što nikad ne znate pouzdano da li ste neki teren sasvim raščistili. Problem je u nesrazmjernom riziku po stanovništvo. - kaže Radić, i dodaje da u praksi zataje, odnosno ne eksplodiraju odmah, u mnogo većem statističkom uzorku nego što se o tome priča.