Brutalno ubistvo tročlane porodice Đokić potreslo je cijeli region i dok se sumnja da je razlog mogao da bude novac, jedan slučaj nas podsjeća da nije prvi put da porodice stradaju zbog koristoljublja.
Serija jezivih zločna tokom devedesetih kada su ubijane porodice, često i zbog pogrešnog "tipa" - ogromnog bogatstva koje nije postojalo, počelo je u Pohorskoj ulici u Novom Beogradu 1. decembra 1993. Žrtve su bile majka i sin, Vera (42) i Davor Židić (13). Verin muž Žarko i drugi sin su preživjeli jer nisu bili tu. Ono što je mnogima upalo u oči je da je ubijen i njiihov kućni ljubimac, koker španijel. Kasnije će se ispostaviti da je taj pas imao veliku ulogu u osudi zločinaca.
Židići su likvidirani zbog glasina i bujne mašte. Naime, Davor se jednog dana u vrijeme hiperinflacije u školi pojavio u novim patikama i počela je priča da je njegov otac privatni zubar. Od privatnog zubara narastao je do vlasnika lanca ordinacija. Na kraju je priča narasla na sef u zidu u kome je pola miliona maraka. Kada je ta fantazija došla do ušiju Ilije Vujića Bumbara i Darka Lončarevića Lončeta, sudbina Vere i Davora Židića bila je zapečaćena.
Vujić i Lonče su upali u stan, nastala je opšta gužva, Bumbar je pucao prvo u Veru i ranio je. Pucao joj je u jetru jer je, kako je sam rekao, na ratištu naučio da žrtva tako duže živi. Napao ga je hrabri koker i uspio da ga ujede za ruku prije nego što ga je Bumbar ustrijelio. Kada je Vujić naletio na dijete, pucao mu je odmah u srce. ispitivali su Veru gdje je sef, ona nije mogla nikako da im odgovori, jer nikakvog blaga nije bilo. Jedino u toj glasini je bilo istina da je Žarko Židić zubar, ali na Vojno-medicinskoj akademiji i nije vlasnik nekakve ordinacije.
Beogradska policija je dala sve od sebe da pronađu surovog ubicu iz Pohorske ulice, ali bez uspjeha. Čak su nudili i "oprost djela" kriminalcima ukoliko im daju validne nformacije. Onda je do jednog inspektora došla informacija da se neki tip u bilijar klubu u Zemunu hvali kako je ubio ženu i dijete iz Pohorske. Vujić je uhapšen, a jedan od ključnih dokaza bila je kap krvi koju je policija pronašla a koja nije pripadala žrtvama. To je bila krv ubice, Ilije Vujića, koga je pas ugrizao za ruku. Tada nije bilo DNK, ali se slagala krvna grupa.
Ovaj zločin se pominje i u kultnom filmu "Vidimo se u čitulji" kada se na snimku vidi tadašnji inspektor beogradske policije Ljubiša Milanović, prilično šokiran monstruoznom izjavom ubice Vujića.
"Kada smo ga pitali zašto je ubio dijete, jedan od ubica je rekao: 'Ko ga je**, on je trebalo da bude u školi'. Mislim da nekoliko minuta nikom od nas inspektora nije moglo da dođe do svijesti šta je on izgovorio", ispričao je u filmu tadašnji inspektor gradskog SUP-a za krvne i seksualne delikte Ljuba Milanović.
Skoro trideset godina nakon ovog zločina, Milanović kaže da i danas osjeti nelagodu kad se sjeti odgovora koji je monstrum izgovorio.
"Svaki put kad se sjetim tog odgovora i hladnokrvnosti sa kojom je to izgovorio, vjerujte, naježim se. Kad je rekao zašto je ubio dijete, zanijemeli smo, nismo mogli da vjerujemo šta smo čuli", kaže Milanović.
Vujić je presudom Okružnog suda u Beogradu 17. oktobra 1994. godine osuđen na smrtnu kaznu. Vujić je čak pet puta tražio da bude pomilovan, ali su njegovi zahtjevi odbijeni. Smrtna kazana je ukidanjem februara 2002. preinačena na 40 godina zatvora.
Od samog početka procesa Vujić je tražio da bude u samici. Kaznu izdržava u srpskom "Alkatrazu" u Padinskoj Skeli gdje se nalazi dobrovoljno u izolaciji, među četiri zatvorska zida. Razlog zašto nije želio da bude sa ostalim zatvorenicima, kako je tvrdio, leži u tome što su ga poslije hapšenja dok je bio u pritvoru tukli ostali zatvorenici i zatvorski stražari.
