U kući od blata staroj 100 godina žive u potpunom siromaštvu i na ivici egzistencije.

- I dalje perem ručno i za sebe i za sestru, nisu u mogućnosti sami sebe da gledaju, pa se sav posao sveo na mene. Moraju da budu čisti i uredni - kaže Milivoje Tomić.

- Kuća samo što nije pala, nemam para da je popravljam i ostajem tako da se mučim.

Put do njih gotovo je neprohodan, jer žive usred šume, pa nijedno vozilo ne može da dođe do njih.

- Kuća se urušava i mi spavamo u strahu i vidjećemo dokle ćemo, samo da ne padne na nas, da nas poklopi - kaže Milivoje.

Kroz šuplje zidove često ulaze pacovi, miševi i zmije, a Tomići su u konstantnom strahu da se stoljetna kuća letvara ne uruši na njih.

Kako je zemlja propala, od kuće su ostale samo grede, a kroz kuću fijuče vjetar konstantno.

Stari kreveti, vitrine i klupe i svi spavaju u jednoj jedinoj sobi. Kupatilo ne postoji.

- Moram da se brinem o sestri i bratu, jer su bolesni. Moram da ih vodim kod doktora, jer oni sami ne mogu. Idemo po 50 kilometara do prvog Doma zdravlja, većinom pješke. Ako nas neko poveze, poveze nas - kaže Milivoje.

Tokom zime budu i po šest mjeseci odsječeni od svijeta.

- Pripremim se ranije, sve na leđima donesem - kaže Milivoje.

Prije oko dvije godine pojavila se nada da će dobiti novu kuću i siguran krov nad glavom.