Tako ova zemlja lako može da postane vodeća sila u regionu, piše Dojče vele.

Vojno su se Sjedinjene Američke Države povukle sa sjevera Sirije, diplomatski su još uvijek prisutne. Nakon razgovora sa potpredsjednikom SAD Majkom Pensom turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan je pristao na petodnevni prekid vatre. Doduše, kurdske snage imaju drugačiju predstavu o tome šta prekid vatre znači, ali on je utanačen na osnovu američke inicijative. Nije jasno da li će se prekid vatre poštovati.

Isto tako nije jasno da li Bijela kuća misiju potpredsjednika posmatra kao uvod u novi angažman Vašingtona ili samo želi da izbjegne utisak prebrzog povlačenja iz regiona.

Sigurno je jedino da su Sjedinjene Američke Države svoj angažman do te mjere redukovali da je to izazvalo lančanu reakciju koja je sa sobom donijela novu konfiguraciju saveza i centara moći. Nijedna zemlja u regionu ne pokazuje tako jaku volju kao Iran da iskoristi ukazanu šansu.

Novo samopouzdanje 

Raketni napad na rafinerijska postrojenja Saudijske Arabije izveden je 14. Septembra. SAD i Saudijska Arabija optužile su Iran da stoji iza napada.

Iran je to demantovao, ali sumnje Vašingtona i Rijada su ostale.

Najstarije izraelske dnevne novine "Haarec" donijele su analizu u kojoj se kaže: „Iran je napao Saudijsku Arabiju ne samo zato što ima novu politiku ili novo oružje, već i zato jer vidi da Tramp svojim saveznicima neće dati ozbiljnu podršku".

Labavljenje saudijsko-američkog vojnog savezništva je odavno nagoviješteno.

Izgleda da je Iran tačno predvidio da će se američka flota u Golfskom zalivu držati po strani. Teheran je vrlo dobro shvatio da je Saudijska Arabija dobrim dijelom izgubila naklonost američkog Kongresa zbog ubistva novinara Džamala Kašogija kao i zbog rata u Jemenu.

Bez koncepta za Siriju Iran pažljivo prati i slabosti amerikanaca u Siriji. Teheran smatra da je očigledno da Vašington nema koncept za Siriju i da su se prenapregli.

Pod predsjednikom Obamom je Vašington htio da obori sa vlasti sirijskog predsjednika Bašara al Asada.

Istovremeno je hteo da pobjedi „Islamsku državu“ i druge terorističke grupe. A kao daleki cilj je zacrtana makar početna "demokratizacija" Sirije.

Iran je postupio sasvim drugačije u odnosu na Sjedinjene Države.

"Ako Rusija i Iran izgledaju kao pobjednici, to je prije svega zbog toga jer su slijedili vještu strategiju", piše jedan analitičar u vašingtonskom časopisu „Foren polisi“ (Foreign Policy) i dodaje: "Rusija i Iran su od početka imali jasan, ograničen i sprovodiv cilj – da sačuvaju Asada na vlasti".

Ograničenje je izgleda bilo razumno. Asad je još uvijek na vlasti. A Rusija i Iran su prisutni u Siriji, ona se bez njih jedva može zamisliti. Prisutni su i kao poprilično vidljivi politički akteri u Asadovoj predsjedničkoj palati.

I Damask odlučuje Tamo se sluša njihova riječ pri donošenju odluka koje imaju značajnog uticaja i na Evropu.

Kako će se Asad odnostiti prema sirijskom stanovništvu.

Ko će biti izložen pritisku, a ko ostavljen na miru? Kako će se ophoditi prema Kurdima koji su ga zamolili za zaštitu od Turske? Da li će imati obzira prema njima ili će zauzeti oštar kurs jer su godinama držali pod svojom kontrolom sjever zemlje?

Za stotine hiljada ljudi će od odgovora na ova pitanja zavisiti odluka da krenu put Evrope ili ne.

Doduše, Iran kao moćni pokrovitelj u Siriji bi bio samo uslovno poželjan. S druge strane, Teheran je pokretačka snaga demonizacije Izraela, a na tom polju bi uskoro mogao da se aktivira i Asad.

Propagiranje mržnje prema jevrejskoj državi pokazalo se kao decenijski, pouzdani instrument homogenizacije sopstvenih redova.

Poziv na dijalog 

Na osnovu vojne snage Iran može sebi da priušti miroljubiv odnos prema svojim komšijama: "Želimo da budemo prijatelji sa svim zemljama regiona" izjavio je iranski ministar za naftu Bijan Zangane prije nekoliko dana i dodao: "Naš neprijatelj se nalazi van Bliskog istoka".

Pri tome je mislio na SAD. Doduše, mali broj arapskih država bi mogao preuzeti tako ekstreman stav.

Ali neke od njih su u posljednjih nekoliko mjeseci i nedjelja možda intenzivnije razmišljale o tome da li će njihovi dijelom dobri odnosi sa Amerikom i ubuduće biti takvi.

Ako rezultat tog preispitivanja bude takav da odnosi sa SAD neće biti kao do sada ili će biti samo djelimično takvi, onda bi te zemlje mogle da se preorijentišu.

Iran bi u tom slučaju stajao na raspolaganju kao partner spreman da ga oslove.