Lejla Šeker (65) živi sama u šatoru, isto kao i hiljade sugrađana u najjužnijoj turskoj provinciji Hataj. Šator stoji na livadi pored mjesta gdje joj je nekada bila kuća, a sada su ruševine. Ova žena je u razornom zemljotresu prije pola godina izgubila majku i sestru.
Ali nisu samo one stradale. Moj brat od ujaka je izbrisan sa ovog svijeta sa cijelom 15-članom familijom – priča Šeker za DW.
Prošlo je tačno šest mjeseci otkako je potres uništio jugoistok Turske i sjever Sirije. Samo u Turskoj je poginulo oko šezdeset hiljada ljudi, dvostruko više je povrijeđeno.
U Hataju je pao i bivši parlament, kao i drevna džamija.
– Ovo više nije Hataj nego grad duhova – kaže Šeker kroz suze.
Kuća nije obnovljena, namirnice dobijaju kao pomoć, jer u blizini nema supermarketa. Ni vodovod ne radi.
– Šest mjeseci bez kapi vode. Neki imaju bunare, ali mi nemamo ništa. Ničega ovdje nema, osim bakterija i muva – priča ova žena.
Gradska ljekarska komora u Antakiji, glavnom gradu provincije, saopštila je da trenutno samo deset odsto ljudi ima tekuću vodu. Ljekari upozoravaju da manjak higijene vodi teškim oboljenjima, moguće i zarazama.
Urbanistička komora Hataja navodi da je 600.000 ljudi ostalo bez krova nad glavom u zemljotresu – to je više od trećine stanovnika. Mnogi su napustili provinciju, drugi su u šatorima.
Država planira više od tri hiljade novih zgrada sa 255.000 stanova. Navodno će prve biti gotove do decembra.
Ko ima para za kredit?
Rustem Čoklu (48), građevinski radnik, konačno opet ima posla, ali nije zadovoljan planovima države. I sam je izgubio kuću i sada će morati da preuzme 40 odsto troškova za novi stan, u vidu kredita na dvadeset godina.
– Izguraćemo nekako. Ali, država nije trebalo da traži ništa od nas. Od države bih očekivao da preuzme sve troškove – priča on.
Lejla Šeker pak i ne razmišlja o novom stanu. Kaže, niti ima dovoljno novca, niti dovoljno života da otplaćuje kredit.
Na te vijesti Serkan Koč iz Urbanističke komore vrti glavom. Kaže, država zapostavlja obnovu infrastrukture, pristup vodi, struji, internetu. Zbog sporosti države, kaže, ljudi sami ilegalno zidaju kuće.
– Takve kuće se trenutno grade kao lude. Grad je živi organizam. Ako država ne može da zadovolji osnovnu potrebu ljudi za krovom nad glavom, onda ljudi moraju sami da se snađu – priča Koč.
Nakon potresa je u ovom regionu bilo mnogo priče o nesolidnoj gradnji, i građevinskim inspekcijama koje su žmirile na to. Sada, kada svako gradi kako stigne, teško je očekivati da objekti izdrže eventualni novi zemljotres.
