U tekstu pod naslovom "Šta evolucija misija NATO-a znači za budućnost" navodi se da je Alijansa pribjegla sili u BiH "samo da spriječi secesionističke namjere, ali nije bilo nikakve agresije protiv neke članice NATO-a".

"Četiri godina kasnije, NATO napada suverenu međunarodno priznatu državu Srbiju, kako bi odvojila jednu od njenih provincija - Kosovo. Јoš jednom meta vojnog bijesa Alijanse nije počinila ni najmanji čin agresije, niti je u tom smislu prijetila bilo kojoj članici NATO-a", navedeno je u tekstu.

Opravdanje za vojnu akciju Alijanse dramatično je prošireno, navodi se u tekstu i dodaje da je pozivanje na bezbjednost kao opravdanje za intervencije u krvavim sukobima na Balkanu, koji su proistekli nakon raspada Јugoslavije, zahtijevalo prilično "nategnutu logiku".

"Međutim, čak oni najtvrđi slučajevi u NATO-u znali su da je to ipak nategnuto obrazloženje, pa su se umjesto toga fokusirali na navodnu potrebu da se spriječi humanitarna tragedija, ali i to opravdanje nije uspjelo da prođe ozbiljniju provjeru", kaže se u tekstu.

U međuvremenu, NATO nastavlja da se preobražava sve više u ofanzivnu alijansu šireći stalno područje djelovanja, mimo onog prvobitno zamišljenog.

"Onaj stari hladnoratovski NATO je zastario, a novi NATO vojnih intervencija sa slabim opravdanjem i skoro bezgraničnim geografskim prostorom djelovanja je postao nametljivi agresor", navodi se u tekstu.

List podsjeća da su tokom cijelog hladnog rata američki i evropski lideri uporno prikazivali NATO kao odbrambenu alijansu.

"Oni su isticali miroljubivu prirodu svoje saradnje u kontrastu sa agresijom Kremlja. Zapad je insistirao da je Sovjetski Savez opasni agresor, dok je NATO čista odbrambena asocijacija, i to se u to vrijeme činilo kredibilnim", navodi se u tekstu.

Međutim, slika Alijanse nakon hladnog rata kao skupa demokratija koje imaju odbrambene ciljeve sve je manje odgovarala realnosti, piše list.

List ističe da su nove misije odražavale dramatičnu geografsku ekspanziju NATO-a.

"Postalo je čak i potpuno pogrešno nazivati Alijansu 'transatlantskom' organizacijom koja štiti bezbjednost Evrope i Sjeverne Amerike. Sa potvrdom operacija u Avganistanu fokus sve više obuhvata probleme van tih regiona", navodi list.

Međutim, druge vojne misije Alijanse sada se događaju van evropske scene. "To je posebno postalo jasno nakon 11. septembra 2001. godine, odnosno nakon terorističkih napada na SAD kada su članice Alijanse aktivirale Član pet osnivačkog sporazuma NATO-a prema kome se napad na jednu članicu smatra napadom na sve. U skladu sa tim, Njemačka i druge članice poslale su svoje vojnike da pomognu SAD u kampanji u Avganistanu", podsjeća list.

U tekstu se ističe da je to posebno pojačano činjenicom kada se većina članica Alijanse pridružila napadu predvođenom SAD na Irak u cilju zbacivanja Sadama Huseina. Postalo je sasvim jasno i 2011. godine, kada su SAD podržale evropske saveznike, posebno Britaniju i Francusku da pokrenu vojne napade na Libiju. Navodni cilj raketnih i vazdušnih udara bio je da se osujeti moguće krvoproliće civila od vlasti Moamera al Gadafija. "Realnost je bila da je i ova intervencija bila još jedan rat za promjenu režima", navodi se u tekstu.

Širenje misija na ovaj način postalo je nezdravo i za evropske članice Alijanse i za SAD. "Slanje trupa u Avganistan upetljalo je evropske snage u jedan zamršeni rat u zemlji koja nije predstavljala opasnost za zemlje Evrope. I u slučaju Libije i Avganistana konačni ishodi su bili loše promišljeni poduhvati koji nisu poslužili najboljim interesima ni SAD niti evropskih partnera", navodi se u tekstu.

Štaviše, glavni razlog napada islamskih radikala u Evropi je učešće tih zemalja u ratovima u muslimankom svijetu, posebno Iraku i Siriji. Autor podsjeća da su počinioci napada u decembru 2015. godine u Parizu uzvikivali "Ovo je za Siriju", te da je Francuska podržala NATO i SAD u kampanji protiv sirijskog lidera Bašara al Asada.

Takođe, list podsjeća da su francuski avioni bombardovali više od godinu dana područja pod kontrolom "Islamske države". Napadi u Parizu bili su krvavi odgovor, kao što su bili i drugi incidenti koji su uslijedili u velikom broju članica Alijanse, navodi list.

List "Nacionalni interes" navodi da, ako je povećanje njihove izloženosti američkim ratovima na Bliskom istoku i centralnoj Aziji sada ključni zahtjev podjele tereta Alijanse, Evropljanima bi onda bilo pametno i mudro da to odbiju.

"Taj korak može, ali možda i neće natjerati administraciju Donalda Trampa da razmotri američko učešća u Alijansi, ali dok Vašington gura NATO da usvoji rastuće ofanzivnu agendu, i to van Evrope, saveznici bi mogli da naprave veliku, samodestruktivnu grešku slijedeći Vašington", ističe list.

List naglašava da "nije u najboljem interesu američkog naroda da povoljno odgovara na pozive Evrope za humanitarnim ili misijama u cilju promjene režima na Balkanu ili sjevernoj Africi ili za bepostrebnu konfrontacijsku politiku prema Rusiji".

"Rastuća nelagoda sa obje strane Atlantika predstavlja dokaz i sve slabijeg konsenzusa o pravoj ulozi NATO-a kao i realnosti razlika u evropskim i američkim bezbjednosnim interesima", navodi list.

List citira Roberta Merija, bivšeg urednika lista "Nacionalni interes" i "Američki konzervativac" (American Conservative), koji je rekao da umjesto da cijene kako su kraj hladnog rata i propast Sovjetskog Saveza bili povoljni za bezbjednost Zapada, SAD i lideri Alijanse "pretvorili su NATO u teritorijalnog agresora", što je dovelo do toga da je NATO danas "opasnost, a ne garant mira".