Prisjećajući se terorističkih napada 11. septembra 2001. godine, Džozef Ditmar se pomalo smije, pomalo plače. On se nosi sa traumom često govoreći o tome kako je sišao niz stepenice sa 105. sprata južnog tornja Svjetskog trgovinskog centra (VTC) neposredno prije nego što se srušio.

Njegov silazak niz tih 105 spratova, kojih se fotografski sjeća 20 godina kasnije, liči na tragični ep.

Otac četvoro djece, tada 44 -godišnjak, koji je kobnog dana bio na sastanku u prostoriji bez prozora u južnom tornju VTC -a, svoj život duguje odlukama koje je donio u djeliću sekunde.

Kada se prvi oteti avion srušio na sjeverni toranj VTC -a, svjetla u prostoriji u kojoj je bio samo su treperila.

"To je bilo 30, 40 najgorih sekundi u mom životu", rekao je Ditmar. 

Njegove kolege su bile "hipnotisane“, ali je odmah odlučio da ode.

On je tada živio u Čikagu, a rođen je u Filadelfiji, pa se sa osmehom prisjeća kako je mislio: "Svaki put kad dođem u ovaj grad, nešto se dogodi!“.

Vratio se na stepenice, krenuo dole i naletio na kolegu, bivšeg igrača američkog fudbala Ludviga Picara. Odlučio je da "skoči" do toaleta što ga je koštalo života.

Ditmar se sjeća da je kolega iznad njega vikao na njega na 78. spratu da se spusti liftom u prizemlje. Ali sjetio se da je zabranjeno koristiti liftove u slučaju požara. Nastavio je uz stepenice, što mu je bila najbolja odluka u životu.

Kako neko može biti tako hrabar?

Uprkos strahu, Ditmar se sjeća ljudi koji su pomagali, što je bilo nevjerovatno, poput jednog čovjeka koji nije oklijevao da nosi ženu sa invaliditetom na leđima. Ali suze mu naviru na oči kada se sjeti "pravih heroja“ od tih 50 minuta silaska.

Počevši od vatrogasaca i spasilaca prošao je na 31. spratu, koji su se popeli pokušavajući da spasu nečiji život. "Njihov pogled je rekao da znaju da je sve izgubljeno", rekao je.

"Kako možeš biti tako hrabar?" Kako možeš biti tako jak? "

Na 15. spratu, čuvar je evakuisao ljude šaleći se i pjevajući u megafon Boga blagoslovi Ameriku.

"Pjevao je užasno loše, ali je htio da opusti ljude. Kao kapetan Titanika koji je rekao orkestru da svira dok se ljudi ukrcavaju na čamce za spasavanje."

Ditmar je izašao napolje, prošetao nekoliko minuta hoda od VTC -a, a južni toranj se zatim srušio. Hiljade ljudi je istovremeno užasnuto vrištalo, a on i dalje čuje taj vrisak "svaki dan“.

Ditmar je ispričao svoju priču stotinama puta, pred studentima iz cijele zemlje, i ne odustaje.

"To je moja terapija", rekao je. Dijeleći sjećanja i emocije bez ograde, izbegao je noćne more, posttraumatski stresni poremećaj i krivicu za preživljavanje.

Sa tetovažom "911" na zglobu, značkom blizanca na kragni i kamenom za meditaciju u džepu, 11. septembra prati ga svuda "poput sjenke“, rekao je.

Stekao je mnoga prijateljstva, sa drugim preživjelima i rodbinom nestalih.

"Prvi put ne znate šta da im kažete. Ali kad im govorite o tom kratkom trenutku kada ste vidjeli njihovog komšiju na 90. spratu, oživite ga. I postajete prijatelji, prijatelji za cijeli život. "

Ditmar, koji i dalje radi za osiguravajuće društvo, postao je ljubitelj Njujorčana.

"Iznenađujuće su otporni, ne plaše se ničega ... Naučio sam da ih volim."

Pandemija je to potvrdila.

"Bio je to grad duhova, a sada su mnogi izašli. Zato što je grad rekao: "Nećemo dozvoliti da nas unište."

I sam se borio protiv koronavirusa. Budući da je dijabetičar, počeo je da se zdravo hrani i pješači pet kilometara dnevno. Izgubio je 23 kilograma.