Iako se u ovom trenutku još uvijek ne mogu sagledati posljedice tog razvoja za regiju, već sad je jasno da osim talibana u ovom konfliktu postoji još jedan pobjednik – a to je Pakistan. Barem sudeći po trenutnoj situaciji, jer za sada je teško uopšte i procijeniti kako će se talibansko preuzimanje vlasti odraziti na pakistansko društvo. I baš to je i problem.

Već nekoliko proteklih mjeseci članovi avganistanske vlade prebacuju Pakistanu da aktivno podržava talibane u njihovom osvajačkom pohodu. Na jednoj regionalnoj konferenciji u Uzbekistanu dogodilo se i prilično neubičajno javno verbalno prepucavanje između avganistanskog predsjednika Ganija i pakistanskog premijera Imrana Kana. Kan je vidno ljutito reagovao na Ganijev prigovor da Pakistan krijumčari hiljade talibanskih boraca u Avganistan. Kan je tvrdio da njegova zemlja nema nikakve veze s razvojem događaja u Avganistanu i da je Pakistan zainteresovan za mirno rješenje konflikta. Na koncu konca građanski rat u susjednoj zemlji te novi talas avganistanskih izbjeglica mogao bi destabilizovati i Pakistan, tvrdio je tada premijer Kan.

Njegova procjena je dijelom tačna, sigurno je da Pakistan nije "ubacio" hiljade talibana u Avganistan, ali se ne može poreći činjenica da pakistanski establišment njeguje tijesne veze s talibanima, doduše njihov uticaj na radikale opada. Ulaskom talibana u Kabul, nakon dvadeset godina na vlasti je u toj zemlji ponovno "propakistanski" režim. Za razliku od ranijih vremena, ovaj put osim Pakistana i drugi akteri iz regije aktivno učestvuju u kreiranju post-američkog Avganistana.

Talibani i susjedne zemlje

Najkasnije nakon što je SAD pokrenuo pregovore s talibanima i najavio povlačenje svojih trupa, i najvećim je skepticima postalo jasno da su talibani itekako relevantan faktor u Avganistanu te da se konflikt ne može riješiti vojnim putem. A kako bi se spriječilo da se taj sukob "prelije" i u susjedne zemlje, određena doza stabilnosti Avganistana je i u interesu svih susjednih država. Osim Pakistana, zbog toga i Iran, Kina i Rusija pokušavaju ispuniti novonastali vakuum moći. Predstavnici talibana posljednjih su mjeseci vodili bilateralne pregovore s tim zemljama i očigledno je da su uspjeli postići stanoviti dogovor po pitanju priznanja njihovog režima.

Kina na primjer želi integrisati susjedni Avganistan kao važnu tranzitnu zemlju za svoju inicijativu Belt and Road (takozvani novi Put svile). Uz stabilnu vladu u Kabulu, pa taman da su na vlasti i radikalni talibani, Kinezima bi bilo lakše realizovati taj infrastrukturni projekt. Kina osim toga od talibana traži garanciju da neće dozvoliti da se na avganistanskom tlu etabliraju ujgurski borci iz pokreta otpora u kineskom autonomnom području Đinjiang, koji graniči s Avganistanom. 

Strah od destabilizacije

Za Rusiju su bezbjednosna situacija u scentralnoj Aziji i suzbijanje lokalnih terorističkih skupina od ključnog značaja. Moskva strahuje od destabilizacije republika u centralnoj Aziji i zato vodi direktne pregovore s talibanima – iako ih je Moskva službeno označila kao teroriste. Slično je i s Iranom, koji se bori protiv sunitskih terorističkih organizacija na istoku zemlje te želi spriječiti jačanje IS-a u Avganistanu. Iran se osim toga smatra zaštitnikom avganistanskih šijita te se stoga Teheran trudi osigurati sigurnost šijitskoj zajednici u susjednoj zemlji.

Pakistan ima istovremeno nekoliko geopolitičkih interesa: Islamabad želi da talibani pod kontrolom drže svoju pakistansku podružnicu TTP (Tehrik-i-Talibani Pakistana), odnosno da spriječe TTP da s avganistanskog tla izvodi napade u Pakistanu. Pakistanska vojska je tek nakon nekoliko vojnih operacija (i s velikim gubicima) uspjela protjerati TTP iz pograničnih područja u susjednu zemlju. Povratak TTP-a bi fatalno ugrozio bezbjednosnu situaciju u Pakistanu.

"Priključak" na svjetsku trgovinu

I separatisti iz pakistanske pokrajine Belučistan su pronašli sigurno utočište u Avganistanu, iz te zemlje oni djeluju relativno slobodno. Napadi belučistanskih dobrovoljaca su najveća prijetnja za Ekonomski koridor Kina-Pakistan (CPEC), ambiciozni projekt kojim Islamabad i Peking žele poboljšati bilateralnu saradnju na području prometne i energetske infrastrukture, između ostaloga i uz pomoć tranzitnih ruta preko Avganistana. Preko luka Gvadar i Karači tako bi oni imali direktan pristup krvotoku svjetske trgovine. I svi ti planovi bi se pod vladavinom talibana mogli lakše realizobati.

Za Pakistan je ipak najvažnije da je nakon preuzimanja vlasti u Avganistanu u toj zemlji znatno smanjen uticaj Indije. A Indija je proteklih godina preko investicija i raznih projekata osjetno povećala svoj uticaj u Avganistanu – što je izazvalo negodovanje Islamabada. U pakistanskoj bezbjednosnoj doktrini osiguravanje zapadne granice je ključni element. Neprijatelj na zapadu bi praktički značio da je Pakistan u okruženju. Sprječavanje te situacije stoga ima prioritet u Islamabadu.

Strah od radikalizacije

Talibanima bi takođe dobro došla podrška Pakistana, a mnogi njihovi lideri su nakon 2001. utočište našli upravo u susjednoj zemlji. Talibanski borci koji su tada pobjegli iz Avganistana skloništa su pronašli u pakistanskim gradovima Kueta ili Karači. Između pakistanskog establišmenta i vodstva talibana oduvijek je postojao tijesan kontakt, Pakistan je tako i mogao izvršiti pritisak na talibane da sjednu za pregovarački sto s Amerikancima. Uticaj Islamabada na tu grupu je doduše opao, ali i dalje dvije strane profitiraju jedna od druge.

U Pakistanu međutim postoji i još jedno drugačije viđenje tog odnosa: nakon preuzimanja vlasti talibana u Avganistanu, mnogi se i u Pakistanu boje radikalizacije njihovog društva. Religiozne stranke i elementi pakistanskog establišmenta otvoreno simpatiziraju s talibanima. Svi oni pobjedu tog pokreta tumače kao potvrdu svoje politike. Tako je na primjer Fazal ur-Rahman, lider islamističke stranke Jamiat Ulema-e-Islam (JUI), čestitao vođi talibana Hibatulahu Aundsadau na pobjedi.

Nova spirala nasilja?

Ideološki se talibane i JUI može ubrojiti u puritansku školu islama Deobandi. Taj pokret sada ekspandira i nada se da će steći još više uticaja – pogotovo u konkurenciji s ortodoksno-sunitskim pokretom Barelvi. Može se očekivati da će ubuduće rasti napetosti između ta dva sunitska pokreta. Religiozne manjine i liberalne snage se ionako boje porasta stope represija ako radikalne snage uspiju osvojiti još više uticaja u društvu.

Pakistan bi u tom slučaju mogla pogoditi nova spirala nasilja, kao što je to bilo i početkom ovog vijeka. Već se vide i prve naznake tog razvoja: TTP, ogranak talibana u Pakistanu, koji je, kako se mislilo, bio dobrim dijelom razbijen, početkom 2021. je ponovno izveo nekoliko spektakularnih napada. U aprilu je ta grupaizvela napad na iznimno dobro osigurani hotel Serena u Quetti, cilj napada je bio kineski ambasador. Kontrolišu li talibani zaista TTP? To je više nego upitno, s obzirom na dosta "labavu" organizacijsku strukturu te grupacije, piše DW.

Još uvijek je prerano za pouzdanije prognoze mogućih učinaka. Idući mjeseci će zato biti napeti. No već sad je jasno da se radikalizam vratio u regiju koja ionako muku muči s nestabilnošću.