Svjetski mediji su objavili tradicionalno šokantne brojke iz izvještaja. "Gardijan" je naveo da 22 najbogatije osobe na svijetu posjeduju više bogatstva nego 325 miliona žena u Africi. (Mada nije baš najjasnije kako se u Africi koja ima 1,326 milijardi stanovnika, računala samo četvrtina žena. Ali izgleda da su samo odrasle žene razmatrane).

O čemu se ćuti u Davosu

List "Ekonomik tajms" ističe činjenicu da je jedan odsto najbogatijih Indijaca (oko 1,3 miliona ljudi) četiri puta bogatije od 70 odsto siromašnih sugrađana (953 miliona).

"Oksfam" navodi i ostale, kako kaže, šokantne činjenice:

- 2.153 milijardera na Zemlji je bogatije od 60 odsto stanovnika, tj. od 4,6 milijardi ljudi;

- skoro polovina čovječanstva živi od oko 5,5 dolara dnevno;

- 735 miliona stanovnika na Zemlji živi u ekstremnom siromaštvu, a mnogi su na korak od toga (ekstremno siromaštvo je život sa 2,6 dolara dnevno);

- nejednakost je seksističke prirode, tj. u svijetu muškarci posjeduju 50 odsto više imovine od žena.  

I tako dalje.

Sve ove brojke treba razumno tretirati. Život s određenom sumom na Islandu nije isto što i živjeti sa isto toliko para u Ugandi. Dvadeset najbogatijih muškaraca na planeti u svakom slučaju jede manje nego 325 miliona Afrikanki. Oni takođe kupuju manje odjeće, manje troše na automobile, putovanja i kvadratne metre životnog prostora. Drugim riječima, kada govorimo o nesrazmjernosti bogatstva, ne treba automatski prenositi ovu disproporciju na količinu potrošnje. Jedan od 22 bogataša na spisku je Voren Bafet, koji je poznat kao vlasnik zlatne kartice "Mekdonaldsa", ali čak i kada bi on svakodnevno jeo punjene celakante (vrsta skupe morske ribe), njegova sposobnost konzumiranja bi i dalje  bila ograničena.

Alarmantna nejednakost

Ali ovo su sve nijanse. Jedna druga stvar je stvarno zanimljiva. Jedan od faktora koji rastuću nejednakost čini zaista alarmantnom, jeste starenje stanovništva i shodno tome, povećanje broja ljudi o kojima neko treba da brine. Ta brojka je zaista šokantna: 2015. godine je bila 2,1 milijarda takvih stanovnika, a 2030. godine će ih biti 2,3 milijarde.

O tome treba detaljno razgovarati. Stvar je u tome da se prije 25 godina, kada su se zemlje sjeverne hemisfere prvi put suočile sa depopulacijom zbog niskog nataliteta, postavilo pitanje: "Ko će raditi u našim fabrikama i voditi računa o starijim ljudima?" Na ovo pitanje je uslijedio brz i umirujući odgovor.  

Odgovor je otprilike glasio: u fabrikama će raditi imigranti iz siromašnih zemalja, a same fabrike će postati automatizovane. Bolničarke će takođe biti iz siromašnih zemalja. Tako da će mladih ljudi biti dovoljno za čitav svijet. Drugim riječima, siromašni će zarađivati za nas da bismo mi zapošljavali još siromašnih, a mi, Evropljani i Sjevernoamerikanci bićemo neka vrsta nacija-rentijera koje po potrebi uvoze jeftinu radnu snagu. 

Poslije četvrt vijeka ova šema propada u svakom smislu. Treba naglasiti da siromašni svijet vrlo brzo prestaje da rađa dodatne "radne ruke". Ispostavilo se da su "siromašne zemlje u kojima se razmnožavaju kao zečevi" samo stereotip. Ukrajina, Moldavija, Albanija su dosta siromašne, ali tamo natalitet nije visok. Natalitet opada i u Africi, jer se povećava nivo urbanizacije, obrazovanja žena i upotrebe kontraceptivnih sredstava. Jednostavno rečeno, Afrikanci kao i Evropljani ne žele da "proizvode siromaštvo", već da ga kvalitetno koriste.

Ni stanovnici Istočne Azije. Ni Arapi. Ni Latinoamerikanci.

Bogati penzioneri i siromašne bolničarke

Ovo znači da svjetska šema sa bogatim penzionerskim nacijama i siromašnim bolničarkama neće funkcionisati, zbog toga što će malo radno sposobnih generacija iz siromašnih nacija sredinom vijeka imati svoje starije roditelje o kojima neko treba da brine. 

Jednostavno rečeno, sada prosječan stanovnik bogate zemlje još može unajmiti bolničarku (direktno ili preko socijalnih službi). Međutim, za tridesetak godina usluge bolničarke iz siromašne zemlje mogu biti preskupe za veliku većinu starih ljudi iz bogatih zemalja.  A veliki broj njih neće imati djecu i unuke.

I ovo pitanje o bogatstvu i siromaštvu diže na na novi nivo, o kome najvjerovatnije neće govoriti u Davosu. Kod njih je drugačija atmosfera.

Bogatstvo se naravno može mjeriti u prestižnoj potrošnji, uslovno u ajfonima. Ako je 2009. godine ajfon imalo nekoliko odsto Rusa, onda je 2019. godine, prema podacima istraživanja Mail.ru, ajfon imao svaki drugi korisnik njihove elektronske pošte, od 18 do 24 godine. Ono što se smatralo prestižnom potrošnjom, za deset godina pretvorilo se u masovnu i omladinsku potrošnju.

Generalno gledano, sudbina Rusije i njena istorijska perspektiva zavise od toga koliko će stanovnika biti, koliko djece će se rađati u ruskim porodicama za jednu, pet, deset godina, kakvi će oni biti kad porastu i čime će se baviti.