I ništa. Izraelski zvaničnici često podstiču takve tvrdnjama da se na sto stavljaju planovi za napad na Iran. Kako se čini, na stolu i ostaju.

Okolnosti su bitno drugačije u odnosu na 1981. kada su izraelski borbeni avioni uništili iračku nuklearnu elektranu u iznenadnom napadu fabrike u izgradnji, Osirak. Iran, delimično poučen ovim iskustvom, je nuklearni program podelio na više lokacija što bi bilo teško, gotovo nemoguće u isto vrijeme napasti. Faktor iznenađenja ne postoji. Jerusalim nije bio zadovoljan sporazumom koji su SAD, Rusija, Narodna Republika Kina, Velika Britanija, Francuska i Njemačka postigle sa Teheranom u ljeto 2015.

Tadašnji premijer Benjamin Netanjahu bio je zadovoljan kada je američki predsjednik Donald Tramp odstupio 2018 sporazuma i pokrenula strategiju maksimalnog pritiska na Iran. Koji je odgovorio strateškim strpljenjem – i pobijedio.

Nova američka administracija Džoa Bajdena odlučila je da se vrati na sporazum, čiji je puni naziv Zajednički sveobuhvatni plan akcije. Vlada predsjednika Hasana Rohanija je propala do predsjedničkih izbora ranije ovog ljeta i nije uspela da se dogovori o povratku Sjedinjenih Država na sporazum, i nova, konzervativna vlada predsjednika Ibrahima Raisija zauzela je tvrd stav.

Teheran traži od SAD da ukinu dodatne sankcije, čemu se Vašington protivi jer najprije želi da vidi pozitivne korake teokratske vlasti u ispunjavanju obaveza od JCPOA / BARJAM. Pregovori su nastavljeni u ponedjeljak, pri čemu je EU igrala posebno važnu ulogu kao posrednik između Irana i SAD koji ne pregovaraju direktno, ali je posebno važna i uloga Moskve i Pekinga u proceni do koje mjere je u njihovom interesu da se vrate JCPOA / BARJAM.

Na primjer, Narodnoj Republici Kini odgovara da kupuje tajno naftu od Irana, po cijenama ispod tržišnih. Rusija očekuje nastavak saradnje na planu razvoja nuklearnih elektrana, ali i prodaje oružja. Najnovije informacije iz diplomatskih izvora navode da su bliži pesimizmu nego ograničenom optimizmu. Iran se nalazi u teškoj ekonomskoj krizi, i predsjednik Raisi je obećao da će poboljšati standarde oslanjajući se na sopstvene resurse.

Što zvuči lijepo, ali je teško izvodljivo. Zbog čega realisti misle da postoji ograničen prostor za mogući uspjeh pregovora. U ovom kontekstu je interesantan pristup izraelskog premijera Naftalija Beneta.

U utorak je, za izraelski vojni radio, rekao je da se Jerusalim neće automatski protiviti nuklearnom sporazumu sa Iranom, ali da svjetske sile moraju da zauzmu čvršći stav.

"Mi nismo medvjed koji kaže ne", rekao je Benet misleći na popularni lik iz dječje književnosti.

"Svakako može da se postigne dobar dogovor. Svakako. Znamo parametre. Da da li se očekuje da će se to sada dogoditi sa sadašnjom dinamikom? Ne. Ne, jer je potreban čvršći stav", rekao je on.

Uprkos konačnom naglasku na negaciji, ovo je važan preokret u narativu izraelskih vlasti koji bi mogao signalizirati širi politički zaokret. Nije isključeno da je posljednjih nekoliko izraelsko-američkih susreta na nivou savjetnika za nacionalnu bezbjednost zaslužno za promjenu stava. Nije slučajno da je Džeruzalem post na Božić objavio da je Iranska revolucionarna garda (IRGC) objavila nekoliko tvitova u kojima se najavljuje napad na izraelsku nuklearnu elektranu u Dimoni, u pustinji Negev na jugu zemlje.

Najave da će napasti Tel Aviv, Haifa i Jerusalim Napad na Dimon su veoma ozbiljne. U tvitu IRGC navodi: „ali na Dan kada ih zgrabimo svom snagom, zaista ćemo ih kazniti“, citat iz Kurana.

Sve to dobija na značaju kada mu se doda poruka Iranskog međunarodnog kanala za izvještavanje sa sjedištem u Londonu, koji je objavio da IRGC u pustinji vježba napade na Dimon u okviru vojnih vježbi Veliki prorok. Izgradili su vjeran model izraelskog nuklearnog oružja objekti koji ispaljuju različite vrste balističkih projektila i kamikaze-bespilotne letjelice punjene eksplozivom.

Objavili su i video-snimak visoke rezolucije kao simulirani napad IRGC-a na izraelsko nuklearno postrojenje Dimona. Riječ je o ozbiljnoj prijetnji jer bi čak i jedan pogodak na postrojenje kreiralo preduslove za ozbiljan incident koji bi se mogao pretvoriti u katastrofu. Dimona je štićena nizom obrambenih sistema, među kojima je i Čelična kupola, protivraketni sistem koji je ne tako davno iskušavao Hamas napadima na Jerusalim.

Prednost Irana je što je dovoljno da, kao u slučaju izraelskog napada na Irak, udare na samo jedan cilj kumulativno. Bilo kakvo oštećenje moglo bi se smatrati izuzetnim uspjehom. Uz neupitan rizik jer Izrael nakon toga ne bi imao izbora nego odgovoriti napadom. Verovatno ne nuklearnim oružjem, koje ima iako to nikad nije priznao, ali napadom.

U tom svjetlu se može gledati i napad izraelskih borbenih aviona na sirijsku luku Latakija u utorak ujutro, drugi u mjesec dana. To je dio dugotrajnog posrednog rata Irana, koji nastoji da u Siriji učvrsti vojne baze, i Izraela, koji to napadima iz vazduha onemogućava. Otvara se pitanje kako bi na izraelski napad na Iran reagovao SAD i kako bi reagovala Rusija koja ima dobre odnose s Jerusalimom i Teheranom.

Izraelski napad na Iran vjerovatno bi izazvao koordinisanu akciju islamskog pokreta Hamas iz pojasa Gaze i šiitskog Hezbolaha iz Libana, koji ima bogat arsenal moćnih raketa.

Na kraju, sukob Izraela i Irana ostao bi lokalan, pa se ne bi očekivalo prelivanje na susjedne regije. Ali bi porasla cijena nafte, koja je jedan od ključnih faktora rasta inflacije. Kini to se ne bi svidjelo, ali Rusiji bi.