Car je go!

Svako društvo, kao i svaka epoha, imaju potrebu za službenom istinom. Ta istina je korisna više nego što je tačna. Ona ne ishodi iz činjenica već iz njihove interpretacije. Zbog toga, njen domen je u sferi percepcije više nego u realnosti. Osnovni tvorbeni metodi su joj redukcionizam i partiklarizam. Najčešće je ustanovljava autoritet neke institucionalne ili hijerarhijske moći a održavaju konformizam, nadanje ili strah.

Od bajke do pokolja

Ovaj obrazac je precizno opisan u „Carevo novo odjelo“. Tu je netačna tvrdnja da car nosi čudesno odjelo – netačna ali korisna jer čuva carev ugled, položaje dvorjana i privid uređenosti poretka; tu je interpretativna fikcija samog dezena, koji ne vide samo glupi i nedostojni svoje službe; tu je i spolja skrojena laž po mjeri klijentovih slabosti, ali koja ne bi mogla da se primi bez manjka integriteta i viška konformizma na strani unutrašnjih autoriteta. Jedina bajkovitost kod Andersena su carev stid i pokajanje. Razumljivo, to je dopisano radi izgradnje željenog moralnog obrasca, tzv. javnog morala, a ne zato što se stvarno događa.

U stvarnosti, čak i razobličena lažna carska glava ne pušta krunu dok god je na ramenima. Vidimo to na primjeru Šćepana Malog, vladara koji je šest godina, od 1767. do 1773, upravljao Crnom Gorom a kojeg su držali za ruskog cara Petra III (1728-1762) i koji ni nakon razotkrivanja ne skida krunu do smrti. Ali to ovde nije tema. Ovde posmatramo fenomen službene istine. U konkretnom slučaju ona je ustanovljena tako što su Šćepanovu laž preuzeli domaći autoriteti, potvrdili je i ugradili u potrebe zajednice. Naime, lažni car Šćepan nije samopozvano došao u Crnu Goru. Ne! Na Cetinje su ga doveli glavari i narod, a ispred njega je nošen ruski barjak, svirale su diple i pjevale pjesme. Dakle, prije nego što je išta preispitano, scenografski je izgrađena percepcija carske vlasti. Početna legitimacija ove laži, kao i svake druge, izvedena je posredno, ne iz činjenica već iz autoriteta onih koji stoje iza nje (Kotor mu je poslao ruske barjake, Dubrovnik poslastice i vino, a pećki patrijarh konja i zlatnu čašu cara Dušana). Nastavljena je nepouzdanim svjedočenjem onih koji su bili u Petrogradu i navodno vidjeli Petra III – psihološki fenomen koji je 1951. godine opisao i američki psiholog Slolomon Aš (Effects of Group Pressure upon the Modification and Distortion of Judgments), a po kojem ljudi potvrđuju tačnost očigledne neistine kako bi udovoljili očekivanjima grupe. Tako i ovde: „Car je, car je, čisto smo viđeli.“ Niko, zapravo, nije vidio dokaz. Narod je samo vidio kako domaći autoriteti potvrđuju jedni druge. Tako i onde: „Raspni ga, raspni!“ (Lk 23, 21-23; Mt 27, 22–23; Mk 15, 14; Jn 19, 6).

Ono što je u ovoj konstrukciji meni posebno interesantno (jer se već odavno pitam kako se konstruiše heroj), jeste uvođenje šireg istorijskog i vjerskog narativa koji je jednu varalicu izgradio u pomazanika Božijeg. Tako, Šćepan više ne biva samo Petar III nego pravoslavni car, zaštitnik slobode i nagovještaj obnove nekadašnje slave. Serdar Vukale njegov dolazak povezuje sa Nemanjićima, Kosovom i oslobođenjem od Turaka, dok vojvoda Niko u njemu vidi prognanog pravoslavnog vladara kojem Crna Gora mora pružiti utočište. Time sumnja u Šćepana prelazi iz sfere pitanja o ličnom identitetu u sferu sumnje u Rusiju, Pravoslavlje, slobodu i narodnu nadu – ravno jeretičkoj izdaji. Laž je tako postala zakriljena istinitim i svetim vrijednostima, zbog čega je svaki napad na nju a priori izjednačen sa napadom na samu zajednicu. Politička obmana je konačno sakralizovana. A cijena te privremeno korisne laži prelama vijekove do danas.

Suprotno ovome jeste pitanje: kako se konstruiše antiheroj? Sudski? I to smo vidjeli.

Razobličenje

Carevu golotinju je projavilo dijete. Ličnost van ustanovljenog poretka privilegija i pritisaka, imuna na sujetu i ambiciju. U bajci, to je promijenilo cara. U životu pak, Šćepanovi protivnici, tj. protivnici službene istine su ljudi iz sistema koji imaju svoje interese i svoje ranjivosti. U životu, oni bivaju izloženi nasilju, lažnim optužbama, oduzimanju imovine i časti, protjerivanju... a njihovi nesporni dokazi potpuno zanemareni. Korisnost službene istine se pokazala pretežnijom čak i od savezništva pa i od ličnog priznanja laži: Šćepana zacaruju mimo volje ruskog izaslanika kneza Dolgorukova koji ga je javno razobličio i pred kim je i sam Šćepan priznao da nije ruski car, da ne zna ruski, pa čak ni grčki, te da je Dalmatinac Rajičević.

Tako je bilo onda, tako je i danas. Tako će biti do vijeka. Recimo, danas se izražavanje sumnje u sudski konstruisano antijunaštvo pojedinih istorijskih ličnosti sudski kažnjava. Ali, kao što rekoh, to ovde nije tema. Ovde možemo primjetiti konzistentnost obraza kojim se fabrikuje službena istina, i provodi prepresija prema svakome ko je izazove.

Naime, predstavnik okupacione sile, G-din Šmit, uveo je softver u izborni proces u BiH. Kao i za Marfijem, i za Šmitom je taj njegov legat ostao netaknut i djelotvoran. Spolja skrojena patka o nepristrasnosti softverskog brojanja glasova dobro korespondira sa našim unutrašnjim slabostima: sa jedne strane smanjenim povjerenjem u izborni proces, i sa druge strane spremnošću pojedinih političara da se po svaku cijenu domognu bilo kakve krune pa makar i Šćepanove. Softver koji primarno djeluje u sferi interpretacije (sportskih ili izbornih rezultata), bez nužnog obaziranja na činjenice, je kao izmišljen za ove prilike. Naravno, tu je i domaći autoritet koji ga upotrebom i zloupotrebom svojih ovlašćenja ustanovljava - CIK.

Dalje, svako ko javno izrazi sumnju u neprikosnovenost softverske istine biva kažnjen bez izuzetka. Od početka septembra do 25. septembra 2026. godine Centralna izborna komisija BiH je na četiri sjednice donijela pet odluka kojima su politički subjekti i fizička lica kažnjeni zbog „širenja lažnih informacija“ koje mogu ugroziti integritet izbornog procesa i dezinformisati birače. U posmatranom periodu izrečeno je ukupno 48.000 KM novčanih kazni i to političkim subjektima 36.000 KM, od čega SNSD-u 32.000 KM i Ujedinjenoj Srpskoj 4.000 KM, a fizičkim licima 12.000 KM. Ovde ne treba posebno isticati da su lica kažnjena zbog izjava da su glasački listići prilagođeni softveru (što je izjavio i sam CIK!!), jer znamo da je službena istina nezavisna od činjenica.

Zato pitanje više nije da li je car go. To se vidi. Pitanje je koliko nas mora biti kažnjeno dok svi ne počnemo da hvalimo njegovo odijelo. Od Šćepana do softvera, službena istina se ne održava snagom dokaza, već autoritetom onih koji je proglašavaju i strahom onih koji je moraju ponavljati. Ipak, ni barjaci, ni glavari, ni komisije, ni novčane kazne ne mogu obući ono što je golo. Mogu samo produžiti povorku. Zato je svakom takvom poretku najopasnije ono Andersenovo dijete, tj. čovjek koji nema položaj koji bi izgubio i zato smije da kaže ono što svi vide. Car nakon toga može nastaviti da korača, a dvorjani da nose skute nepostojećeg plašta, ali kazna za onoga koji je progovorio ne može postati dokaz da odijelo postoji. Ona samo ogoljuje glad za vlašću.