Da život piše romane, a sudbina ponekad ima čudne puteve, dokaz su Kanađanka Ketrin Petčet (34) i Srbin Vladimir Mišić (36), koji su se 7. marta vjenčali u crkvi Svetog Spasa u Prizrenu.
Ketrin se prethodno, zbog ljubavi prema Vladimiru, ali i zbog poštovanja prema našoj vjeri, kulturi i tradiciji, krstila i preuzela ime Milica, po legendarnoj svetiteljki i supruzi srpskog kneza Lazara.
Njihova ljubavna priča nalikuje na roman sa puno zapleta, a oni su za "Kurir" ispričali kako su se upoznali i kako je sve počelo.
"Imao sam nepunih pet godina kada sam se sa roditeljima preselio u Kanadu, a prvi ponovni susret sa našom zemljom je bio dvije godine kasnije. Pamtim i dan - utorak, 26.decembar 1995. Imao sam sedam godina i sa majkom sam dolazio u zemlju koju sam već zaboravio. Svidjelo mi se što svuda čujem srpski jezik. Sjeli smo u kola, a kada smo došli do Gazele odjednom je sve postalo poznato - Glavna željeznička stanica, Nemanjina, Trg Republike... Neki čudan osjećaj. Sve se iskristalisalo. Dolazimo u ulicu gdje je baka živjela i odjednom je, sve što je bilo zaključano, prekriveno paučinom, na granici da bude izbrisano zauvijek, naglo otrgnuto od zaborava. U mojoj svijesti se naglo stvorila veza između onoga gdje sam rođen, šta sam ja, ko sam ja, i odatle je krenulo nezasito istraživanje o sebi, porodici, otadžbini...", priča Vladimir.
Ljubav prema Srbiji podstrekivali su i roditelji koji nikada nisu imali namjeru da se vrate u Srbiji, ali, paradokasalno, želju za povratkom u domovinu usadili su jedinom sinu koji je znao da će se u Srbiju vratiti kad-tad.
Vladimir je upisao građevinarstvo 2009. na Univerzitetu u Vindzoru, a na istom fakultetu Ketrin je studirala psihologiju.
"Bili smo komšije u studentskom domu. Počeli smo da se družimo. Njegovi drugari su ga ohrabrivali da me 'muva'. Međutim, Vladimira je to uvrijedilo, pošto sam tada bila u vezi. Obraćao mi se u šali sa 'gospođo Keti' kako bi svima naglasio da sam zauzeta i da nema nikakve pretenzije prema meni", priča za "Kurir" Ketrin sa osmijehom.
Ona je prisustvovala Vladimirovom diplomiranju. Poklonila mu je naliv-pero na kojem je bilo ugravirano njegovo ime.
Vladimir ga čuva i dan danas. Ubrzo potom, 2013, uprkos pritajenoj privlačnosti, Vladimir se vraća u Srbiju, u namjeri da ovdje nađe posao i oženi se Srpkinjom. Ali, sudbina je imala druge planove...
Drugovi sa studija su narednih 10 godina nastavili da se dopisuju, a onda je prošle godine Ketrin, nakon otkaza i raskida veze, ali i zbog generalnog nezadovoljstva životom u Kanadi, riješila da se preseli u Srbiju.
Javila se Vladimiru. Intenzivno su se dopisivali, a onda su u decembru shvatili da jedva čekaju da se vide.
Ljubav prema Srbiji
"U Srbiju sam sletjela 27. januara ove godine i, bez bilo kakvog pretjerivanja, kada su točkovi aviona dodirnuli tlo, osjećala sam se kao da sam sletjela kući. Osjetila sam nostalgiju za zemljom u kojoj nikada nisam bila - osjećaj je bio neopisiv", kaže Ketrin koja je sa Vladimirom obilazila cijelu Srbiju.
Upoznavala se sa srpskim gradovima, istorijom. Zajedno sa našim ljudima je pila rakiju i pevala omiljene srpske pjesme "Vidovan" i "Veseli se srpski rode". Jako ju je zainteresovala Milica Hrebeljanović.
"Ona je bila vrsan pisac i izuzetan diplomata, uzorna pravoslavna hrišćanka, odana supruga i izuzetna majka. Uzor mi je Srpkinje kakva bih željela da budem. Vjenčanje je bilo u crkvi Svetog Spasa u Prizrenu, gdje je kršten Vladimirov djed i mnogi njegovi preci. Ceremonija je bila skromna, prisustvovali samo samo mi, otac Jovan i dva svjedoka. Razmijenili smo jednostavno prstenje od srebra. Haljinu sam kupila u malom preduzeću u Raški. Cipele su proizvedene u Srbiji, a veo kupljen u Prizrenu", priča ona.
Ovaj par, veselo i optimistično, gleda u budućnost. Ketrin uči srpski jezik, majstor je u pravljenju gulaša, a uskoro planiraju i građansko vjenčanje.
U Srbiji bolja hrana
Ketrin kaže da joj nimalo ne nedostaje život u Kanadi gdje su troškovi života "postali potpuno nerazumni".
"Kirije su se udvostručile. Standard srednje klase je toliko pao da jedna zakasnila plata može dovesti do bankrota. Većina ljudi mora da radi više poslova sa skraćenim radnim vremenom, jer se onaj sa punim radnim vremenom sve teže pronalazi. Sa druge strane, javni prevoz u Srbiji je daleko bolji nego bilo gdje u Kanadi. Hrana ovdje ima svježiji ukus i manje je genetski modifikovana. U južnoj Srbiji vazduh je čistiji od bilo kog udaljenog područja Kanade, a sazvježđa na noćnom nebu su nestvarna. Glavna stvar na koju moram da se naviknem ovdje je da obučem papuče čim dođem u stan", sa osmijehom priča.
