Neka nova tumačenja istorije u BiH, u kojoj za srpski narod nema mjesta, grade se na staroj austrougarskoj pseudo-naučnoj mitologiji, a slično stanje je i na Kosovu i Metohiji, u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, rekao je Srni istoričar Miloš Ković
Ković je ukazao da se srpska istoriografija i kultura suočavaju sa pokušajima otimanja srpskog kulturnog nasljeđa, a takva nastojanja imaju podršku velikih univerzitetskih centara na Zapadu, koji diktiraju tempo i nameću sopstvena tumačenja svjetskoj istoriografiji.
"Kada je stanje takvo onda se postavlja pitanje šta je i koliko je srpska istoriografija uradila da odbrani ono što je struka, a struka znači potraga za istinom na osnovu utvrđenog istoriografskog metoda", rekao je Ković i ocijenio da je odgovor porazan.
On je naveo da se u BiH, na staroj austrougarskoj pseudo-naučnoj mitologiji grade neka nova tumačenja istorije BiH u kojoj za srpski narod nema mjesta i u kojoj se ne obraća pažnja na istorijske izvore u kojim se kaže da je BiH od svog prvog pomena naseljena srpskim narodom.
"Umjesto toga, primaran interes su politički obziri i politički potrebe, da tako kažem, elita u Sarajevu", rekao je Ković, koji je i autor knjige "Istorija i predanja".
Ković je ukazao da je slično stanje na Kosovu i Metohiji i u Hrvatskoj, gdje se srpsko kulturno nasljeđe preimenuje u albansko, odnosno hrvatsko, kao i u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.
"Posebno je za karakteristično pokušavanje i nastojanje da se otme i preimenuje srpska istorija i srpsko nasleđe", rekao je Ković.
Ković je istakao da promjene u pisanju istorije, uglavnom, prate velike političke lomove i velike političke promjene, a da su se u ovom vremenu raspale dvije paradigme koje su bile odlučujuće za pisanje istorije srpskog naroda - jugoslovenska i komunistička paradigma.
"Naročito je razbijanje Jugoslavije bilo sudbonosno zato što smo na području na kojem se pisala bar formalno jedinstvena istoriografija. Ona u praksi nikada nije bila jedinstvena i uvek je bilo sukoba unutar jugoslovenske istoriografije", naveo je Ković.
Prema njegovim riječima, sada su je zamijenile istoriografije novonastalih država, koje su direktno i otvoreno sukobljene.
"Raniji pokušaji preimenovanja i prisvajanja srpskog nasleđa sada su jasni i nedvosmisleni, pri čemu se suočavamo i sa njegovim uništavanjem, kao u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu i Metohiji", rekao je Ković.
On je naglasio da se istoriografija kao nauka od samog nastanka u 19. vijeku gradila na obračunavanju sa mitovima i u nastojanju da se dokaže da istorija nije isto što i predanje.
S jedne strane, pojasnio je Ković, postoji naučno utvrđivanje činjenica koje su vrlo često u suprotnosti i sukobu sa onim što je upamćeno kao mit, a to je naročito bilo karakteristično za Srbe.
"Sa jedne strane bila je naša epska prošlost o kojoj se pjevalo vijekovima, naša narodna, junačka epika, a sa druge strane - istoriografija, čiji su vodeći predstavnici bili Ilarion Ruvarac i Ljubomir Kovačević, a koja je nastojala da pokaže šta se u stvari zaista događalo na Kosovu Polju 1389. ili u Velikoj seobi 1690. godine", rekao je Ković.
On je naveo da se od tada do danas srpska istoriografija obračunala i tako nastupala sa srpskim mitovima i sa srpskim predanjima, ali "nije bila tako odlučna u obračunima sa mitovima koje je nametala jugoslovenska ideologija, pogotova komunistička, niti današnja neokolonijalna ideologija političkog Zapada".
Ković je rekao da se živi u vremenu u kojem značajan dio srpske istoriografije, zastupljen prije svega u Beogradu, zastupa neokolonijalnu, zapadnu interpretaciju nacionalne prošlosti srpskog naroda.
"Sada se na mejsto `srušenih` srpskih mitova ustoličavaju zapadni mitovi. Ne nastupa se na isti način rušilački kao što se nastupalo i nastupa prema kosovskom mitu, recimo, prema mitu o Zapadu i EU koji se predstavljaju kao univerzalna mjera svih stvari, kao izvor i utoka svake moralnosti i svake demokratije u savremenom svetu", naveo je Ković.
On je upozorio da je neosporno pretendovanje zapadnih zemalja na apsolutno pravo da drugima pišu istoriju i da drugima tumače njihovu prošlost u sopstvenom ključu, što je, u stvari, drugo ime za kolonizaciju.
"Ako bi neko trebalo da se pozabavi ovim pitanjem, to bi prije svih, po mom mišljenju, trebalo da bude srpska istoriografija. Srbi su prvi nakon rušenja Berlinskog zida na svojoj koži osjetili taj proces agresije, a potom i postepene kolonizacije", rekao je Ković.
On smatra da srpska istoriografija ne čini dovoljno da na kritički način prouči i, onako kao što je proučavala sopstvena nacionalna predanja, prouči i ona koja se sada nameću.
"Kada se odričete mitova postavlja se pitanja da li ćete na njihova mjesta da ustoličite zaista jedan kritički odnos prema prošlosti ili ćete na njihova mjesta samo da postavite nove mitove koji će najčešće biti tuđi", ukazao je Ković.
On je podsjetio da je proslavljeni srpski režiser Emir Kusturica jednom rekao: "Između kosovskog i holivudskog mita izabraću onaj kosovski" i naveo da je to jedno od pitanja koje postavlja njegova nova knjiga.
"Pitanje je u kojoj mjeri smo spremni i sposobni da danas proučavamo sopstveno predanje, ali i da ga iskoristimo kao plodnu paradigmu za produbljeno razumevanje sopstvene prošlosti", rekao je Ković i dodao da je nosilac tih predanja uglavnom SPC.
On je upitao da li su paradigme stvorene u Hajdelbergu ili u Oksfordu, na Sorboni zaista korisnije za tumačenje naše nacionalne istorije od kosovskog zavjeta s obzirom na to koliko često sami srpski pisci, od 14. vijeka, tumače srpsku istoriju i njen skriveni smisao u ključu tog zavjeta, mita, opredjeljenja, vidovdanske etike.
To su, kaže, različita imena koja su se mijenjala tokom različitih istorijskih epoha, ali su se uvijek odnosila na isti istorijski sadržaj - opredjeljenje pojedinaca i cijelog jednog naroda za očuvanje "vjere svetih otaca Svetih Simeona i Save, kako su pisali naši srednjovekovni pisci".
"To je opredjeljenje srpskog naroda za carstvo nebesko, za pravdu i istinu, u ključnim trenucima njegove istorijske egzistencije", zaključio je Ković.
