Kako izgleda život slavnog glumca kada poslije četiri godine i sedam mjeseci izađe iz zatvora?
Tu je počela nova Žarka Lauševića pod nazivom "Padre, idiote!", četvrta u serijalu pod zajedničkim podnaslovom "Dnevnik jedne robije".
31. jula 1993. godine, Žarko Laušević i njegov pet godina stariji brat Branimir, su napadnuti od grupe huligana u blizini podgoričkog lokala "Еpl". Tom prilikom je Žarko iz svog pištolja CZ-99 usmrtio napadače Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, a teško ranio Andriju Kažića, dok je ovaj prilazio da se pridruži napadačima. Na suđenju je osuđen na 15 godina zatvora zbog dvostrukog ubistva. Ta je presuda, nakon žalbi, potvrđena 1994. godine, a kaznu je izdržavao u Spužu i Požarevcu.
Nakon ukidanja presude od strane Saveznog suda, po ponovnom pretresu februara 1998. godine, izrečena mu je kazna četiri godine zatvora zbog dvostrukog ubistva u prekoračenju nužne odbrane. Budući da je u tom trenutku već izdržao četiri i po godine, pušten je na slobodu.
U svom dijelu, Laušević se bavio upravom ovim periodom svog života - izlaskom na slobodu poslije mučnog perioda iza rešetaka. Priča o porodici koja ga je dočekala, prijateljima koji su se trudili da mu pomogne da povrati svoj život, ali u jednom dijelu pominje i neočekivanog poznanika - Željka Ražnatovića Arkana.
Tada je tek izašao iz zatvora, pokojni glumac Dragan Nikolić, i njegov veliki prijatelj, odveo ga je na stadion "Obilića" koji je u tom trenutku bio u vlasništvu Ražnatovića. Sa njima je sjedela i Arkanova supruga - Svetlana Ceca Ražnatović. Gaga je, kako piše Laušević, želio da mu pomogne da izađe iz zemlje u momentu kada su tenzije oko njegove presude i puštanja na slobodu i dalje bile velike...
"Stadion 'Obilića', nešto kasnije. Ručamo "dječju radost" - brdo pohovanih telećih šnicli i pire. Domaćinska atmosfera. Limunada i voda. Pitam Cecu (Ražnatović) kako je zadovoljna snimanjem Koštane sa Stojanom Stojčićem.
- Aaaa... - dade neki neodređeni komentar.
Na to Željko (Ražnatović - Arkan) dobaci:
- Ma, nema ništa od toga!
Gagi je nekako pošlo za rukom da iskamči votku od konobara, ne bi li džentlmenski izbjegao pogled sa Cecinog dekoltea. Malo kasnije Željko me izvodi na teren da prošetamo.
- Znaš da me jedan majmun pitao je l’ ovo stadion po onom glumcu, Milošu Obiliću? I kako je izgledao Obilić? Ko ti, brate! Moraš to da čuvaš! To smo mi! Srbi! Nije Srbija šaka pirinča da je pozoba svaka vrana koju donese vjetar! A? - zagrli me.
Osmijehnuh se. Ne osjećam se prijatno, mada on sve radi da bude drugačije.
- Znaš, puno mojih je tetoviralo tvoju facu na grudi, mišku, jedan i na… - smije se.
- Bog i Šotra su to tako namjestili... - skroman sam, kao da polažem prijemni za Hilandar.
Arkan šutnu jednu od fudbalskih lopti koja mu se našla na putu. Odlete preko ograde stadiona.
- Treba malo da se skloniš, sve će to da se zaboravi.
- Ja... ne mogu.
- Šta, ku**c, ne možeš? - daje znak jednom momku u trenerci da nađe loptu.
- Da zaboravim.
- Može, može, sve se zaboravi! Idi, otputuj negdje na par godina...
- Nemam ni pasoš još uvijek. - Naglo mi se pripušilo, ali em sam na sportskom objektu, em u društvu poznatog antialkoholičara i protivnika pušenja.
- Je*o pasoš, ’oćeš to sad da završimo? Tapi (Dragan Malešević)? Sad, dok šetamo? - uzima telefon.
Odmahnuh glavom. Pogleda me, a njemu uzvratiti takav pogled nije lako. Ni zdravo. A lep je dan inače, pomislih. Čak i ovakav, bez nikotina.
- Ja ne volim sise! Mislim da ti nisi! Jesam se zajeb’o, možda?
Slegnuh ramenima, jednako gledajući vedrinu iznad stadiona "Obilića". Kad dobro razmislim, ja sad stvarno ne znam da li sam s*sa ili maša. Pogotovu kad stojim pred ovim mašom...
Pored aut-linije stoji parkiran džip. Iza gola još jedan. U oba ima ljudi. Dotrčava momak u trenerci sa kapije, spasio je onu loptu.
- Еvo ti moj broj, twenty four/seven! Šta god treba! To ti je moj dug, zbog Natalije (Arkanova bivša supruga). Uvijek je lepo govorila o tebi. Nisam htio pred Cecom.
- Hvala ti, Željko!
- I, zajebi ove glumce! Gaga je legenda nad legendama, ali svi puše, piju, je*ote! Al’ ti živi svoj život! Niko to drugi neće! Glavu gore! Sad je sve gotovo! Don’t be cloud on a sunny day!"
Laušević je ipak na kraju otišao iz Srbije i naselio se u Njujorku sa svojom porodicom - tamo je saznao za Arkanovu smrt o kojoj je takođe pisao...
"Arkan. Ubijen isto, likvidiran prije neki dan. Žalim ga, iskreno. Ljude pamtimo po ličnim odnosima. Moji i njegovu su bili korektni. I sa njim, i sa njegovim ženama. Ako je Arkan bio kriv, ako je bio zlikovac, kriv je sud, zatim i država, on na kraju. Nismo jurili jedan drugog da se družimo. Rijetki susreti su bili neisplanirani, sem posljednjeg, kad me je zabrinuti Gaga iz najprijateljskijih pobuda odveo kod njega. Na pravdu te obavezuje istorija. Kako god, nijedna istorija, nijedan pravedan sud ne traži od tebe (sem onog golootočkog vremena) da se odričeš prijatelja, rodbine, ma kako oni presudili i ma koliko se ti ne slagao sa njihovim stavovima i postupcima", piše Laušević u jednom dijelu svoje nove knjige.
Dok je živio u Njujorku, Lauševiću je stigla nova presuda na 13 godina. Međutim, nakon brojnih peripetija, 29. decembra 2011. pomilovao ga je tadašnji predsjednik Republike Srbije Boris Tadić. Srpski pasoš mu je uručio 1. februara 2012. ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić u Njujorku.
