Legendarni glumac Žarko Laušević preminuo je danas 15. novembra u 63. godini nakon duge i teške bolesti, a životni put glumca drastično je promijenjen poslije tragičnog događaja koji se odigrao u noći između 30. i 31. jula 1993. godine, kada je Žarko Laušević, poslije sukoba, usmrtio dva mladića, Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (21) i ranio Andriju Kažića u podgoričkom kafiću "Еpl".
Uslijedio je zatvor, prijetnje krvnom osvetom, suđenje, prekoračenje nužne odbrane, sloboda, bjekstvo u Ameriku i preživljavanje na crno, nova presuda... Prema ovim događajima snimljena je serija "Pad" koja je počela da se emituje na kablovskoj televiziji. Laušević je bio osuđen na 13 godina zatvora koje je izdržavao u crnogorskom Spužu, kao i u Požarevcu. Pušten je 1998. godine, potom se odselio u SAD, a u Srbiju se vratio 2013.
U novembru 1993. godine počelo je suđenje glumcu Žarku Lauševiću i njegovom bratu Branimiru Lauševiću. U nastavku možete pročitati tekst koji govori o početku suđenja braći Laušević. Tekst objavljen u Novostima 10.11.1993 godine prenosimo u celosti:
SVOJЕ PUCNjЕ NISAM ČUO
Čitanjem optužnice, koju zastupa zamjenik višeg javnog tužioca, Zoran Radonjić, juče je pred Velikim krivičnim većem sudije Milića Međedovića u Višem sudu u Podgorici počelo suđenje Žarku Lauševiću (33), glumcu Jugoslovenskog dramskog pozorišta, i njegovom bratu Branimiru (38), radniku podgoričke "Еlektrodistribucije". Optužnica ih tereti za ubistvo Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (21) i ranjavanje Andrije Kažića (24) u kafiću "Еpl" u Podgorici, u noći između 30. i 31. jula.
Žarko Laušević ostao je uglavnom pri iskazu koji je dao u istrazi.
"Odlučili smo te večeri da, prije nego što odemo na spavanje u sestrin stan, nešto pojedemo i popijemo po pivo. Svratili smo u kafić, gdje sam, kada smo naručili jelo, pitao konobaricu: 'Kakva je ovo galama?', jer se čula neka buka. Mladić koji je sjedio na zidiću kafića upitao je: 'Šta je bilo, momak?'. Kazao sam: 'Ništa, sve je u redu', a ovakav dijalog je i ponovljen, drugi, pa treći put. Nisam učinio ništa što bi moglo da isprovocira svađu. Prišao je još jedan momak, a ja sam udaren. Guran sam, vučen, udaran... Za trenutak sam izgubio svijest. Sve se, procjenjujem, zbilo za najviše pola minuta, sjećam se samo dijelova događaja, jer mi je u glavi bilo sve zbrkano. Osjećao sam da mi se torba, koju sam u posljednje vrijeme uvijek nosio preko ramena, i u kojoj je bio pištolj - otima. Uspio sam da izvučem oružje, repetiram, ali napad nije prestao. Pucao sam, ne znam koliko puta. Imao sam užasno osjećanje straha, mislio sam da su mi ispala kontaktna sočiva. Vidim, zatim: moj brat leži na dva metra od mene i iznad njega onaj drugi momak, koji ga bez prestanka udara nečim u glavu. Imao sam utisak da mu uzima život i pucao sam, bez razmišljanja", rekao je Žarko Laušević.
Istu verziju događaja ispričao je i Branimir Laušević.
"Ležao sam potrbuške i ležeći izvadio pištolj iza pasa. Mislim da sam opalio samo jedan metak, preko glave, ne ciljajući, prije nego što sam izgubio svijest. Nisam čuo da je neko prethodno pucao, u glavi mi je bila buka", izjavio je Branimir.
Teško povrijeđeni Andrija Kažić bio je, u trenutku kada je u kafiću započeta svađa, na drugoj strani ulice, sa Darkom Uzelcom, Dejanom Jovovićem i Radovanom Vučinićem.
"Pejović je ostao da plati hamburgere, a kako se zadržao, Vučinić je otišao ka kafiću, govoreći da ide da ga dovede. Poslije četiri-pet sekundi, začula se pucnjava. Kada sam se ja pojavio, vidio sam da je Branimir uhvatio rukama Vučinića. Tada je Pejović, kojeg ranije nisam primijetio, u mraku na terasi, kao ni Žarka, viknuo: 'Drži mu pištolj, pobiše nas!' Vidio sam da Pejović drži Lauševića za ruku u kojoj je bio pištolj, a zatim je Žarko cijev okrenuo prema meni i opalio. Ranjen, pobjegao sam ka društvu koje je takođe krenulo da vidi šta se događa... I dok sam se udaljavao, čuo sam nove hice...", izjavio je Kažić.
Na pitanje zamjenika tužioca - "da li je znao da i njegov brat ima pištolj?", Žarko Laušević je odgovorio da je znao da ga posjeduje, ali da je tek poslije pucnjave saznao da je Branimir imao oružje i kritične večeri.
"Nisam vidio pištolj u ruci svog brata. Nisam čuo ni jedan pucanj, pa čak ni svoje", rekao je Žarko.
Početku pretresa predhodile su mučne scene. U trenutku kada su uvedeni optuženi, iz dijela sale u kojoj sjedi rodbina poginulih mladića provalili su revolt i očajanje. Prisutnim noninarima upućene su zamjerke da lažu i da od tragedije prave pozorište. Uzavrelu atmosferu uspeo je djelimično da smiri otac pokojnog Dragora, Božo Pejović, rečima da im se obraća kao roditelj kojem je teško, najteže, ali da rodbina mora biti mirna...
"Užasno se osjećam, imam saosjećanje sa porodicama oštećenih. Moja porodica doživljava sve ono tragično i u mom životu više ništa neće biti kao ranije", rekao je Žarko Laušević. Kada je predsjednik Krivičnog vijeća oko podne saopštio da se pretres prekida i zakazao nastavak za danas, ponovile su se scene sa početka.