Pjevač Hasan Dudić na estradi je preko četrdeset godina, a sada je otkrio nepoznate detalje iz svog života i priznao da je na početku svoje karijere spavao na klupi u Beogradu.
- Bio sam tako blizu, a tako daleko, Beograd i Šabac bili su udaljeni dva sata putovanja autobusom. Imao sam već dvije godine staža i orkestar iz hotela "Metropol" je svirao tada u Banji Koviljači, tu sam ih upoznao, spakovao sam svoje odjelo, par košulja i torbicu i došao kod njih u Beograd. Lijepo su me dočekali i svi su rekli "Ovo je onaj mali, Šabanov brat". Sviralo je devet muzičara, pjevao je Toma Zdravković, Kvaka, Šemsa i ja kao atrakcija - počeo je pjevač, pa otkrio da nakon završenog nastupa nije imao gdje da spava:
- Pjevao sam toliko bila je prava ludnica, ali kada je došao fajront u kafani, nisam imao gdje da spavam. Hotel nije htio da me primi, nisam imao ličnu kartu, bio sam maloljetan. Onda su me jedan momak iz obezbjeđenja i njegova žena primili na dva, tri dana. Poslije toga su mi dali da spavam na Adi Ciganliji u bungalovima, bio je oktobar mjesec i bilo je jako hladno. Tada sam se razbolio i morao sam kući u Šabac da odem, poslije par dana sam se vratio i nastavio da pjevam u restoranu "Kovač".
- Nakon toga sam upoznao jednog čovjeka koji me je odveo u hotel "Union", tu su mi dali sobu, imao sam sve, čak i televiziju, prali su mi košulje. Taj čovjek mi je rekao da ću sa tog mjesta napraviti karijeru i sve je počelo iz tog hotela gdje sam pjevao. Bilo je dana i kada sam spavao na klupama, sjećam se da sam pjevao u jednoj kafani gdje su u pola tri najavili fajront, a ja sam ostajao dok posljednji gosti ne odu. Oko pola četiri ujutru krenem niz Balkansku ulicu i vidim jedna otvorena vrata, uđem u zgradu, stanem uz zid i stojeći spavam. Napolju hladno, a ja samo u odjelu, gledao sam na sat kada će pola pet da dođe autobus za Šabac, crkavao sam od zime, kada uđem u autobus i kada čovjek pusti grijanje, ja odmah zaspim - zaključio je pjevač za Grand.
Nedavno je pjevač priznao da jedva krpi kraj sa krajem budući da živi od penzije koja iznosi svega 30.000 dinara.
- Poslije dugogodišnje borbe da ostvarim nacionalnu penziju ništa mi više nije ostalo, nego da štrajkujem glađu ispred neke ustanove u centru grada. Poslije nesreće koja me zadesila prije nekoliko godina otišao sam u invalidsku penziju, ali to ne može meni da pokrije ni troškove infostana. Šabanova Goca i Sanela me često zovu da pitaju da li mi nešto treba. Prije bih umro nego njima da tražim novac, ne zato što me je sramota, već zato što želim da se izborim za svoj dinar. Ne upirem prstom ni u koga, pogotovo ne na ljude koji su u posljednje vrijeme ostvarili pravo na nacionalnu penziju, ali ima onih koji su je dobili, a imaju manje zasluge od mene - pričao je Dudić.
Kako je istakao njemu nije jasno zašto je odbijen za nacionalnu penziju.
- Precrtali su me tamo gdje sam odlazio da se žalim, bez objašnjenja zašto je nisam dobio. Ni od moje Zlate nikada nisam zajmio novac, čak sam ja nju učio davno kako da dođe do penzije, a ja sam izvisio. Pričao sam joj da na vrijeme sebi sve uplaćuje, pa se snašla. Mi smo naši, ali ja ne bih da mi neko pomaže. Mnogo se sekiram, padam od sekiracije po ulici i non-stop sam pod lekovima. Mene je korona dotukla, a pijem više vrsta lijekova, pa vi vidite šta meni ostaje od novca kad platim račune, pa lijekove. To je jedan užas. Kad imam novca i mačke piju vino, a kad nemam, ješću kilo hljeba i mleko tri dana. Zbog toga kupim lijekove koje mogu, a ne sve koje mi je doktor prepisao. Veliki su troškovi - rekao je on ranije za Republiku.
