Fotografija koja je obišla svijet. Fotografija na koju niko nije ostao imun i koja govori više od hiljadu riječi. Svojim objektivom u januaru 1944. godine u potkozarskom selu Brekinja uspio ju je zabilježiti ratni reporter Žorž Skrigin. Na njoj se nalazi heroina. Majka Knežopoljka. Junakinja tadašnjeg vremena. Ona o kojoj se pričalo i pričaće se. Kroz lik majke Milice Tepić sa sinom Brankom na leđima i kćerkom Dragicom predstavlja se simbol stradanja u Drugom svjetskom ratu naroda Kozare i Potkozarja.
- Ona se najčešće tumači kroz taj naziv Knežopoljka, kada nalazimo literaturu, kasnije kada su tražili da saznaju ko je na fotografiji saznamo da je riječ o Milici Tepić, ženi iz sela Jošik iz Dubice koja je upoznala svog supruga u Drakseniću i tu je stekla svoju najstariju djevojčicu - kaže Vedrana Adamović, muzejski savjetnik, istoričar.
- Ono što je interesantna, jeste činjenica da je Skrigin tom prilikom napravio tri fotografije Milice Tepić. Svaka od njih, priča jedan dio njene priče, ona s prijeda, tu vidimo jedan strah, neizvjesnost, umor, i to nam govori više i mnogo dalje od toga. U kontekstu njenog vremena u kojem je ona živjela govori o tome da je ona odrasla u porodici gdje nikada nije bila sama, udata se jako mlada i prešla u mnogobrojnoj porodici - rekla je Marina Ljubičić Bogunović, viši kustos istoričar.
Milicu je odlikovala skromnost. U jednom razgovoru sa reporterom Skriginom, izjavila je jednu rečenicu: ''Da meni nije ove djece, ja bih znala šta bih''. Njena borba bila je neprestana.
- Ona nije bila u prilici ni da bude sama ni da donosi odluke sama i ona u ovom trenutku u vihoru rata ostaje potpuno sama sa svojih dvoje djece i mora da donosi veoma bitne odluke. Ono što je druga interesantna činjenica jeste ta fotografija, gdje se vidi taj jorgan, šerpa. To govori da ona ima već iskustva sa bježanjem. To nije bila jedina ofanziva na Kozari već šesta, vidi se da je ta Kozara bila utočiše lokalnom stanovništvu - dodaje Ljubičić Bogunović.
Kozara je simbol stradanja. Teška istorija srpskog naroda. Ona koja zalivena krvlju i okupana suzama. Upravo je i fotografija Milice Tepić živi primjer svega toga. Primjer žena Kozare koje su vodile bitku da bar sačuvaju svoju djecu u toj velikoj ofanzivi.
- Kada pominjemo Kozarsku ofanzivu i djecu koja su završila u logorima, moram da kažem da ta žena kao figura koju smo nedovoljno posmatrali kao prateći događaj da spasava djecu, tu se najviše vidi tragedija i taj Logor Gradiška i ta priča nije zaobišla ni Milicu, njena djeca se uspjela da nađu svoj put i kasnije su bili donekle uspješni i srećni ljudi. Nemoguće je zaboraviti ta stradanja - naglašava Vedrana Adamović.
Sin Branko prije nekoliko godina boraveći u Prijedoru istakao je u razgovoru sa Vedranom Adamović da je njegov život obilježen fotografijom njegove majke, sestre i njega. On je bio profesor biologije i hemije, ali je cijeli život tražio mjesto gdje da može da pronađe svoj mir. Na kraju je to ipak bilo u Dubici.
- Prvo čega se dotakao to je ta fotografija o njegovoj majci, ona mu je mnogo značila. I njegovoj sestri. Ona je preminula 1983. godine. Taj život koji je bio vezan za tu fotografiju, doživljavao je sebe kao čovjeka koji se stalno morao negdje pomjerati, seljakati, kao izbjeglicu. Imao je dosta teških trenutaka. Bio je ponosan na tu brigu majčinu. Nosila je sve što je potrebno za jedan osnovni život bilo gdje da ga počne ispočetka jer je on rođen mjesec dana nakon pogibije njegovog oca, Otac se zvao Branko, kao i on, i dobio je ime po njemu. To joj je bilo najvrijednije što ima i uspjela je da ih sačuva - istakla je Vedrana Adamović.
Milica Tepić preminula je 1949. godine vrlo brzo nakon završetka rata. Na putu do Dubice zatekla ju je velika kiša i nakon toga se razboljela i više nikad nije ozdravila. 1972. godine kada se obilježavalo 30 godina Kozarske ofanzive izrađen je i zlatnik na kojem se nalazi fotografija Milice Tepić sa njenom djecom.
Poruka je danas da se o Kozari i o ženama tog vremena mora pričati i znati i da se teška istorija srpskog naroda mora prenositi na buduća pokoljenja.