''U školi me zadirkuju, kažu kupi novu nogu na kiosku'' - Viktor (13) i Andreja (16) svakodnevno se bore za svaki korak

Vuče se na gelender, penje se polako… Kada se umori, onda je uzmem u ruke i nosim. Mi živimo na petom spratu u zgradi bez lifta, a Andreja (16) zbog bolesti teško hoda, pa su muke da joj obezbijedim normalan život svakodnevne, započeo je svoju priču Goran Stevanović iz Niša koji živi sam sa troje djece.

U ovoj porodici stalna je borba sa brojnim zdravstvenim problemima. Andreja je do sada imala 27 operacija zbog nedostatka kosti potkoljenice.

Ubio sina pa presudio sebi - Ovo su Tomislav i David koji su pronađeni mrtvi u kući

– To su ciklusi, imali smo i više operacija u nekoliko mjeseci, a do sada smo nekoliko puta boravili u Rusiji gdje su joj operacije pomogle i umanjile veliku bol koju je osjećala godinama – objašnjava Goran, dodajući da je njegova najstarija kćerka veliki borac.

Goran je posvećen svojoj djeci i trudi se da im obezbijedi najbolje moguće uslove, uprkos teškim okolnostima. Iza njegovog osmijeha i pozitivnog pogleda na svijet koji prenosi djeci kriju se godine usamljene borbe i žrtvovanja. Njegova borba nije samo fizička, već i emotivna i psihička, jer se svakodnevno suočava sa izazovima koje donose zdravstveni problemi njegove djece. Ipak, nikada ne gubi vjeru, dajući sve od sebe da im obezbijedi ljubav, podršku, nadu i stabilnost.

Još jedan život izgubljen na putevima u BiH

– Tata nam je sve na svijetu, uvijek je tu za mene i sestre. Znamo da nas nikada neće ostaviti same – ističe Viktor (13), dok pokazuje čestitku za rođendan koju su mu svo troje poklonili nedavno.

Iako žive u skučenom stanu od 30 kvadrata, Goran je uspio da svojoj djeci stvori paralelni svijet koji od milošte zovu “životinjsko carstvo”. Njihov dom je ispunjen ljubavlju i pažnjom prema životinjama. Do sada su brinuli posebno o onima koje su pronašli povrijeđene. Goran i djeca ih zalječe, njeguju i vraćaju u prirodu kada se oporave. Trenutno imaju zeca Teu, papagaja Miću, ribice, kao i povrijeđenog goluba kome još nisu stigli da daju ime. Ovaj “angažman oko životinja” pomaže im da bar na trenutak zaborave na probleme.

– Neki ljudi su nam rekli da je napolju zoološki vrt, a ne ovdje – prokomentarisala je Vasilija (9) negativne komentare nekih komšija koji nemaju razumijevanja.

Andreja, koja je sada druga godina umjetničke škole, nalazi utjehu u svom umjetničkom izrazu i ljubavi prema životinjama. Skromno nam je pokazala svoje radove i ispričala jednu zanimljivu priču o njenom papagaju.

– Kada sam bila mala i kada nisam uopšte mogla da hodam, najveću snagu mi je davao moj ljubimac papagaj vrste nimfa. Spavali smo zajedno u krevetu, družili se tokom dana. On mi je bio najveća podrška da prohodam – rekla je Andreja dok je držala fotografiju na kojoj se vidi koliko su bliski bili.

Koji znaci će biti puni para do kraja godine?

– Djeca za svoje uspjehe u školi i sportu dobijaju diplome i medalje. Posebno smo ponosni na Andreju koja se godinama bavi stonim tenisom za osobe sa invaliditetom – ističe Goran.

U školi me zadirkuju, kažu kupi nogu na kiosku

Nažalost i Viktor se svakodnevno suočava sa velikim izazovima zbog iščašenja koljena koje mu otežava kretanje.

– Drugari u školi me često ismijavaju i kažu da treba da kupim novu nogu na kiosku… Tj. nisu mi to drugari – govori on.

Nedavno su Viktor i Andreja s porodicom bili u Rusiji zbog operacija, iako im je sam put u oba pravca predstavljao ogromnu muku i napor, posebno jer traje znatno duže zbog rata.

Predložen pritvor uhapšenoj šestorki u Doboju

– Operacije znače Andreji prije svega zbog produžavanja potkoljenice i da je manje boli desna noga, a veoma smo optimistični da ćemo trajno riješiti i Viktorov problem – objašnjava Goran, koji je uz pomoć dobrih ljudi i Grada Niša obezbijedio novac za višemjesečni boravak u Rusiji.

Bez računara i drugih neophodnih sredstava za praćenje nastave, Viktor često zaostaje za svojim vršnjacima, što dodatno utiče na njegovo samopouzdanje.

– Nemamo računar, a sada kada imam informatiku, nastavnik mi traži da bar imam telefon na kome mogu nešto da uradim, ali, nažalost, nemam ni telefon – tužnim glasom objašnjava Viktor, ističući kako ga nedostatak osnovnih sredstava za učenje čini lakom metom za zadirkivanje.

Svakodnevno spuštanje Andreje i Viktora do škole, doktora ili do obližnjeg parka predstavlja veliki izazov za Gorana. Ove aktivnosti zahtijevaju ogroman fizički napor.

– Meni je bitno da imamo kuću, dvije sobe bar i da imamo dvorište. Da znam da su mi djeca tu i da nema više prepreka za normalan život. Vjerujemo u čuda i molimo se Svetom Andreju, našoj krsnoj slavi, i Svetom Vasiliju Ostroškom da nam pomognu. Mi ćemo nastaviti da se borimo kao i do sada – riječima punim nade završava razgovor.

Humanitarna organizacija Srbi za Srbe pokreće veliku akciju pomoći za porodicu Stevanović. Pomozimo da ovi heroji dobiju novu kuću čime bi im život bio znatno olakšan!