Daj mi da se napijem vode! To mi je posljednja želja. Da ne umrem žedan. Ako mi ne ispuniš posljednju želju i žedna me zakolješ, ti ćeš celog života biti žedan! Ovo su, kako se pokazalo, bile spasonosne riječi koje su pokolebale krvnike i ostavile u životu Banjalučanina Novicu Banovića na vozućkom ratištu. Umjesto u smrt, poslali su ga u logor.
Samo koji trenutak prije nego što su ga upitali za posljednju želju, koljači Sakiba Mahmuljina, glavnokomandujućeg Trećeg (zeničkog) korpusa takozvane Armije BiH, i, njihova sabraća po zločinu strani mudžahedini, primorali su ga da poljubi odsječenu glavu srpskog borca. Bila je to, kaže, samo jedna od desetak odsječenih srpskih glava koje je lično vidio tog krvavog 10. septembra 1995. godine.
- Ljubi brata, mrtvog, svog - govorili su mi pružajući tek odsječenu glavu, iz koje je još kapala krv. To sam i učinio uz pomen Boga - započeo je 2015. potresnu ispovijest za "Novosti" Novica Banović, jedini preživjeli od njih 27 sa spiska nestalih iz svoje jedinice:
- Neizbrisivo su mi se urezale u sjećanje te užasom ispunjene plavkaste oči, meni nepoznatog, smeđokosog mlađeg srpskog vojnika.
U velikoj ofanzivi takozvane Armije BiH i mudžahedina, potpomognutih NATO avijacijom, 10. septembra 1995. godine, kad je poslije gotovo četvorogodišnje opsade pala legendarna Vozuća, Novica je čak tri puta tog istog dana ranjen. Sutradan je i zarobljen, da bi svjetlo slobode ugledao 10. januara naredne godine.
Zato Novica svakog 10. septembra i januara pali svijeću što ostade među živima, ali i za pokoj duša saboraca mučenika. Od njih 27 sa spiska nestalih, iz 14. srpske brigade pritekle u pomoć vozućkim borcima, što su branili Mašinski vis, kotu iznad Vozuće, jedino je on ostao živ. Ostalih 26 su surovo pogubljeni, mahom odsjecanjem glava.
- Granata je pogodila naš rov, a da sam prvi put ranjen u sljepoočnicu osjetio sam tek slivanjem krvi niz lice - prisjeća se Novica:
- Potom sam osjetio i strahovit bol u butini desne noge.
Borio se i pucao sve dok mu neprijateljski metak nije prostrijelio lakat lijeve ruke. Teškom mukom uspio je da otpuže i zakloni se u obližnje šipražje. Puščanu cijev je držao pod grlom, u slučaju da bude otkriven, da sam sebi prekrati muke.
- Ubrzo su naše pucnje nadjačali halakanje i poklici "Tegbiiir", "Alah uekber", "Kolji, voda vri"! Bespomoćan, gotovo ne vjerujući svojim očima, gledao sam kako kolju ljude - svjedoči za "Novosti" Banović:
- Bilo je to sumanuto smrtno orgijanje domaćih i stranih džihadlija, nad živim ali i mrtvim Srbima. Gledao sam kako mojim teško ranjenim saborcima uz jezive krike, jednih od bola, a drugih od bodrenja i zadovoljstva, odsijecaju glave, uši, ruke, prste. Sijevali su noževi, sjekire i sablje, a krv je šikljala na sve strane.
Imali su "sreće" oni koji su poginuli od gelera granate ili metka.
- "Tvrda glava, tvrda glava!", razabrao sam riječi omanjeg bradatog mudžahedina, koji se sumanuto iživljavao nad mojim mrtvim ratnim drugom. Udarao ga, mrtvog, po glavi nečim što ponajprije podsjeća na tomahavk, indijansku sjekiru. Odmah po mom ranjavanju, Željko Radonjić (43), iz Bočca kod Banjaluke, otišao je po pomoć. Tada sam ga posljednji put video živog - ispričao je sagovornik "Novosti":
- Еkshumiran je iz masovne grobnice u vozućkom naselju Stog - bez glave! Takođe bez dijelova tijela ekshumirani su i saborci iz rova Milan Mikić (57) iz Laktaša i Slavko Janković (45) iz Bistrice, kod Banjaluke. Baš kao i naš svirepo pogubljeni komandir, Zlatibor Zečević (58), rodom Crnogorac, i mnogih drugi od njih 26 - bolnim glasom završava Novica ispovijest, dodajući da ga posebno mori činjenica da, ni poslije 20 godina od najmonstruoznijih zločina na vozućkom ratištu, još mnoge lobanje i kosti srpskih stradalnika nisu sakupljene ni pronađene.
OTKRIVЕNA GROBNICA, 17 OBЕZGLAVLjЕNIH
Komisija za razmjenu ratnih zarobljenika i nestalih Republike Srpske, u novembru 1997. godine, nadomak Vozuće, u opštini Zavidovići, u prisustvu OHR ekshumirala je 21 tijelo svirepo poubijanih Srba. Od 21 ekshumiranog, u dvije grobnice, među kojima je i jedna žena, 17 tijela je bilo bez glave.
Svi identifikovani nestali su 10. septembra 1995, sa lijeve strane rijeke Krivaje, na pravcu gdje je izvršen napad "Еl mudžahida", mudžahedinske brigade u sastavu Trećeg (zeničkog) korpusa Armije BiH, pod komandom Sakiba Mahmuljina, piše u zvaničnom nalazu Komisija za razmjenu ratnih zarobljenika i nestalih lica Republike Srpske.
Među identifikovanim su gore navedeni i drugi groznom smrću umoreni saborci Novice Banovića.
