Septembra '95. dobro se sjeća Duško Gligorić. Od ratišta do zarobljeništva i najtežeg gubitka prošao je u samo nekoliko godina. Pad Vozuće značio je samo jedno - pad u ruke zloglasnih mudžahedina koji su se borili na strani tzv. Armije BiH.

"Vozuća je pala 10. septembra, a ja sam zarobljen 11. septebra i ostao sam do 24. marta 1996. godine u zatvoru u Tuzli, gdje sam proveo 196 dana. Svi koji smo došli do zatvora smo i preživjeli. Mnogi su zarobljeni nisu nikad izašli, nikad više nisu ugledali svjetlost dana", priča za ATV Duško Gligorić.

Iz zarobljeništva je izašao, ali ono, kaže, nikada nije prestalo. Nikada nije prestala ni tuga.

"Otac mi je poginuo 1992. godine, a brat je poginuo 1994. godine. Majka je umrla 1995. godine. Tragedija je zadesila moju kuću. Brat je poginuo braneći svoje ognjište. Bio je na liniji na kilometar od kuće i znao je ako padne da će pobiti cijelu porodicu. Sa 23 godine je izgubio život. Tokom noći smo ga morali sahraniti bez popa, bez ičega, jer groblje je bilo blizu linije, na otvorenom", s tugom se prisjeća Glogrić za ATV.

Vozućko ratiše uzelo je više od 450 života. Za 129 tijela se i danas traga. Srpski zarobljenici u rukama jedinice "El Mudžahid" mučki su ubijani, a potom su premještani iz grobnice u grobnicu kako nikada ne bi bili pronađeni. Do danas nije pronađen ni otac Veselka Pejića. Pejić za "Dosije" priča da nikada nije prestao da traga za istinom.

"Istina je da je moj otac bio zarobljen od strane mudžahedina. Tokom izvlačenja, gdje sam dobio potpunu informaciju, a potvrdila su je i lica koja su bila zarobljena u grupi s njim, a imali su sreću da izađu iz zarobljeništva živi. U sabirnom centru u mjestu Kesten su skupljeni svi zarobljenici i budući da ih je zarobila jedinica "El Mudžahid" oni su ih odveli u pravcu Zavidovića kao svoj ratni plijen. U Zavidovićima su ih vodili kroz grad kao mečke gdje ih je tamošnji narod pljuvao i tukao", ispričao je za ATV Veselko Pejić.

Za stravične zločine nad srpskim borcima i civilima, tačnije zbog toga što zločin nije spriječen, osuđeni su bivši komandant tzv. Armije BiH Rasim Delić i komandant trećeg korpusa tzv. Armije BiH Sakib Mahmuljin. Prvi na tri, a drugi na samo deset godina zatvora. Presuda Sakib Mahmuljinu izrečena je u januaru ove godine.

"Ako govorimo o zločinima na ozrensko - vozućkom ratištu i karakteru rata on može imati karakter međunarodnog sukoba imajući u vidu posebnu činjenicu da su tamo dolazili strani ratnici - mudžahedini iz Pakistana i drugih zemalja širom svijeta koju su činili rasprostranjene i sadističke zločine koji su se ogledali u odsjecanju glava i drugih dijelova tijela. To su bili ritualni zločini, ritualna odsjecanja glava uz klasične pokliče, što dodatno pokazuje karakter samog zločina. Ono što se takođe mora reći, pored prvostepene presude Deliću i Mahmuljinu u Hagu, nemamo otvoren nijedan proces, bar po komandnoj odgovornosti lica koja su trebalo da preduzmu mjere i radnje nakon počinjenog zločina prema počiniocima zločina. U tom smislu je potpuno jasna i nedvosmislena uloga Šefika Džaferovića koji je u to vrijeme bio načelnik službe bezbjednosti koja je bila odgovorna za to područje. Potrebno je napomenuti da je ta služba bezbjednosti sa Džaferovićem na čelu davala saglasnosti na državljanstva tih stranih ratnika - mudžahedina koji su ritualno odsjecali srpske glave", rekao je za ATV Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina.

Na području Stoga pronađena je masovna srpska grobnica sa 21 tijelom vojnika Vojske Republike Srpske. Sedamnaest tijela je obezglavljeno. Sa područja Zavidovića i Vozuće protjerano je 920 srpskih porodica, a trideset sela je spaljeno. Svakog septembra soli rane onima koji su iz tog pakla izašli živi. Svake godine 10. septembra od manastira Tumare kreće marš stazom egzodusa. Stotine onih koji su uzgubili svoje najmilije, koji su ostali bez svojih vjekovnih ognjišta kreću se putem sjećanja 24 kilometra. Posljednje odredište je manastri Svetog velikomučenika Georgija u Stogu. Mjesto gdje je pronađena i masovna grobnica.

Od '95. do danas u Vozući se malo šta promijenilo. Prazna ognjišta i jaz među stanovništvom, a vidljivi su i tragovi rata. Povratak za prognane nikada nije bio moguća opcija.

"Kad dođem tamo srce počne brže da lupa i osjetim radost, jer me to podsjeća na djetinjstvo koje sam tamo proveo i završio srednju školu. Nakon svih ovih dešavanja to se sve okrenulo "naglavačke", rekao je Veselko Pejić za ATV.

"Ovo su sve kuće bile moje porodice i kumova. Selo koje je brojilo tridesetak kuća sada nema nijednu kuću i niko ne živi u tom selu", ispričao je za ATV Duško Gligorić.