Treći mjesec od obustave nastave, ispita i svih onih stvari koje su sastavni dio rada fakulteta. Tijela fakulteta su prestala sa radom, a njihovu ulogu su preuzeli plenumi.
Agresivnom kampanjom po društvenim mrežama i na pojedinim medijima prokazani su svi oni koji su protiv plenuma i njihove odluke o blokadama. Univerzitetski profesori bi trebalo da su osobe od autoriteta i integriteta i da kao takvi stoički istrpe svaku kritiku, ali ne. Dobar dio njih se povukao pred hajkom.
Srećom, postoje i oni časni profesori koji imenom i prezimenom kritikuju sve nelogičnosti blokada i plenumskog odlučivanja. Profesori koji i u kriznim vremenima pokazuju da su dostojni profesije kojom se bave. Međutim, pritiscima plenuma podlegao je i rektorski kolegijum Beogradskog univerziteta, krovno tijelo BU, kojem je pružena prilika da u dijalogu sa predsjednikom države pokušaju naći rješenje za izlazak iz krize.
Prije oglašavanja kolegijuma oglasio se putem društvenih mreža plenum Pravnog fakulteta i na taj način izvršio pritisak na rektorski kolegijum. Plenum, anonimno, ljudi bez imena i prezimena, dali su sebi za pravo da utiču na odluke i da slobodno tumače pravo i pravne propise.
Predsjednika države proglašavaju "nenadležnim" za dijalog. Predsjednik koji je dobio najveći broj glasova na izborima. Predsjednik koji u konačnici pred Skupštinu daje na glasanje mandatara za sastav Vlade.
Predsjednika koji je vrhovni komandant vojske. Prema plenumu takav čovjek nije adresa za razgovor. Iz te činjenice vidi se da njima uopšte nije cilj da se razgovara nego da se zemlja vodi u sve dublju krizu.
Iako svesrdno daju podrške blokadama, odnosno odsustvu rada na fakultetima, niko od onih koji podržavaju blokade nije se odrekao svojih primanja.
Ušli smo i u treći mjesec redovnog isplaćivanja plata univerzitetskim profesorima, asistentima, stručnim saradnicima, iako oni trenutno ne rade, a kad će ponovo početi, ne zna se. Zaposleni na fakultetima rade sa punoljetnim osobama pa se efekti njihovog tromjesečnog nerada i ne primjećuju odmah i ne primjećuju u potpunosti.
Zamislite samo kakav bi haos nastao da su se, na primjer, radnici u vrtićima odlučili na sličan korak. Zamislite da tri mjeseca ne možete ići na posao jer nema nikoga ko bi vam čuvao djecu dok vi radite.
Zamislite situaciju da pekari ne peku hljeb tri mjeseca. Zamislite da radnici čistoće ne odvoze smeće tri mjeseca pa da se čitavi gradovi guše u smradu i da im prijete zaraze. Kad se stvari tako postave, kada se uzmu u obzir neke osjetljivije profesije, vidi se sav apsurd blokada fakulteta. Na sve to, neuporedive su zarade zaposlenih u nabrojanim profesijama i zaposlenih na fakultetima.
U godinama i decenijama koje su pred nama shvatićemo svu štetu nastalu ovim blokadama.
Shvatićemo da pored propuštene nastave i okolnosti proisteklih iz toga koje se odnose na studente i njihove roditelje (gubitka godine, stipendija, smještaja), državi prijeti i ekonomska kriza. Investicioni kapital je izuzetno osjetljiv na bilo kakvu krizu u državama koje se razmatraju kao potencijalna mjesta za ulaganja.
Investicioni kapital djeluje kao lakmus papir jer niko ne želi da investira na prostor u kojem njegov kapital može da propadne u nekom društvenom nemiru. Posljednjih nekoliko mjeseci u Srbiji je već izazvalo smanjivanje priliva investicija. Rast životnog standarda nije došao sam od sebe.
Povećanja plata i penzija nisu pale s neba. Iza svega toga stoji naporan rad kako u zemlji tako i u inostranstvu da Srbija, nakon godina stagnacije, ponovo bude ekonomska sila regiona. Iza svakog rasta primanja stoje brojni sastanci, dijalozi, nekad i oštri dueli, sa kreditorima, investitorima, sa svjetskim organizacijama koje se bave finansija. Iza poboljšanja materijalnog statusa građana Srbije stoje sati, dani i godine posvećenog rada ne jednog čovjeka nego čitave vojske ljudi okupljene oko tog čovjeka, predsjednika Srbije, kojeg kao ravnopravnog sagovornika prihvataju najveće svjetske vođe, ali ne i plenumi.
Neka se studenti raspitaju kod svojih profesora kako je izgledao život u Srbiji prije trideset ili petnaest godina.
Neka im kažu nešto o redovima za hljeb, benzin, ulje, šećer.
Neka im kažu koju riječ o platama za koje su mogli kupiti kilogram mesa, ako budu dovoljno brzi da im inflacija ne pojede polovinu. Neka im profesori kažu da li bi mijenjali ovu Srbiju za onu nekadašnju i da li žele da Srbiju vrate u to vrijeme?!
Pogotovo neka ih podsjete na vrijeme u kojoj Srbija bila ekonomski razorena tokom bivše vlasti, a koja sad svim silama iz sjene radi na vraćanju Srbije unazad, piše Alo.
